Impresija o Atlasu za slijepe putnike Mladena Blaževića
Atlas za slijepe putnike Mladena Blaževića
Autor:
Ivan Matejčić
Književnik Mladen Blažević je vlastitim izborom naš sugrađanin. Ako ga ne poznate, možda vam pomogne narednih par redaka koji ga predstavljaju na Europskom festivalu kratke priče koji upravo traje u Zagrebu: „Radio je kao novinar, sudjelovao u pokretanju i uređivao nekoliko časopisa. Objavio je romane "Tragovi goveda" (2008.), "Ilirik" (2015.) i "Dnevnik nepušača" (2021.) te zbirke pjesama "Posljednji tasmanijski tigar" (2017.), "Mogućnost povremenih oborina" (2019.), "Krugovi u žitu" (2021.) i "Izabrane i novije pjesme" (2024.). Ove godine tiskana mu je prva zbirka kratkih priča "Atlas za slijepe putnike". Priče i pjesme su mu prevođene na više stranih jezika.“
Ako niste pročitali ništa što je Mladen napisao, vjerojatno nemate profil na Facebooku, jer teško da bi vam promakle pjesme koje povremeno objavljuje, bio je tu i Dnevnik nepušača, a prije nekoliko godina dobio je i nagradu za književnost na društvenim mrežama. Riječ je o zaigranom umu, književniku koji je moćan u alegorijama – igra se svojim autorskim atributima kao da žonglira staklenim perlama. Ovu prvu zbirku pripovijedaka neobična naslova sastavlja kao putopisni komentar svijeta koji gleda sa strane, izmaknut, iz svojevrsne samoizolacije u Ćukima, selu na rubu između divljeg i „civiliziranog“ svijeta. Za imaginarna putovanja odabire neuobičajene destinacije, situacije oblikuje majstorski, gdjekad tako da gotovo surovo karikirano opterećuju stvarnost. A onda iznenadi pasažima na rubu lirskoga. Pjesmama u prozi ili proznim minijaturama s lirskom jezgrom, ali ugrize jadom na kraju. Neke je pjesme pretvorio u priče, odnosno prozne slike i savršeno funkcioniraju u oba oblika.
A o čemu Mladen piše? Hm. To čitatelj mora sam otkriti. Reći ću tek da se radi o opakom štivu, nemilosrdnom kakav je i svijet u kojem živimo. Njegova proza je kao kolač bez ukrasa i šlaga. A opet, razumijem svaku sliku i, premda mi stvara tjeskobu u prsima a želudac steže u grč, čitam dalje i još. Jer nisam slijepa putnica. Provjerite svoje ulaznice za putovanje kroz život. Ako su uz vas, možda putujete zatvorenih očiju. To je lakše, ali je iskustvo lažno. Pročitajte Atlas za slijepe putnike. Sigurno ćete, barem na kratko, otvoriti oči:
„Kad bih znao na koji od bezimenih vrhova se želim popeti mogao bih usjeveriti kartu kompasom i zapisati urezane stupnjeve poravnate s pogledom točno u pravcu vrha. Tako bih odredio azimut.
Svoje mjesto na karti pronašao bih čitanjem stupnjeva na suprotnoj strani kompasa u pravcu vrha i oka.
To je kontra azimut.
Potrebna su mi tri kontra azimuta s tri vrha na obzoru kako bih precizno odredio gdje se nalazim.
Ali za to je potrebno izaći iz močvarne šume i ugledati visove na obzoru.
Precizno odrediti gdje sam i odabrati kamo želim krenuti.“
Ovim prologom počinje zbirka – putovanja. Startna pozicija je Istra, Motovun a nižu se Meksiko, Nepal, Sjeverna Koreja, Vatikan, Tasmanija, Salvador… Nižu se smrtno ozbiljne, šeretski duhovite, urnebesne, okrutne priče koje govore o grubosti, nepravednosti ali i ljepoti svijeta koji nas okružuje – sve kroz iskustvo koje protagonist priče autentično doživljava na svom putovanju. Zbirku možeš čitati i kao duhovno putovanje ili potragu. Mladen to baš zna lijepo umotati. Ali, neću vam sve otkriti i sugerirati. Uostalom, ovo je moja osobna impresija čitanja Atlasa za slijepe putnike. Zanimljivo bi bilo znati što će Atlas reći vama. Treba još reći da je Atlas za slijepe putnike tiskan je u Biblioteci Bura Mozaik knjige u travnju ove godine a urednik zbirke je Andrija Škare.
Na kraju još samo minijatura s početka zbirke. Zove se Dnevnik i kaže:
„Opisao je u dnevnik svaki dan koji je proveo na putu. Promakla su mu samo tri dana provedena u kontejneru i jedan u hladnjači.“
Napisala: Sniježana Matejčić
