Imaju li građani pravo znati za oružanu pljačku hotela u svojoj blizini?
1
Nemaju, ako je suditi po ponašanju djelatnika jednog od dva najveća hotelijerska poduzeća u Poreču. Jer, ledeni "NO COMMENT" je sve što su novinari mogli dobiti na recepciji, u upravi Lagune Poreč i kasnije od odgovorne osobe na pitanje što se to jučer navečer dogodilo u hotelu
Laguna Materada
.
Novinari su pojašnjenja od Policije i uprave tvrtke zatražili na osnovu informacije stranca koji se nama i turističkoj agenciji požalio
da je prisustvovao filmskoj pljački
, a PU Istarska je
naknadno (danas poslijepodne)
(
demanti PU Istarske
na ispravljeni dio teksta) danas u 11:45 sati na svojoj web stranici izvijestila "kako su dvojica nepoznatih počinitelja sinoć (2. kolovoza) oko 21:45 sati upala na recepciju hotela u Poreču te od dvojice djelatnika (zaštitara i recepcionera) uz prijetnju vatrenim oružjem otuđila zasad neutvrđenu količinu novaca".
Neslužbeno smo doznali da su fizički napali barem jednog zaštitara, ali to nitko od djelatnika
Lagune Poreč
nije želio ni potvrditi niti demantirati. Novinari su odgovornu osobu spomenutog hotela dugo vremena čekali ne bi li od nje dobili kakvu informaciju ili barem umirujuću poruku gostima i djelatnicima koji su zacijelo doživjeli težak šok. No, doznali su samo za zabranu davanja bilo kakvih informacija o incidentu, a novinare je uputila na glasnogovornicu tvrtke sa kojom su već ranije razgovarali, ali od nje također ništa nisu uspjeli doznati.
Neslužbeno, dvojica su maskiranih razbojnika stigla na motociklima i naoružani uletjeli u prostor recepcije. Jednog su djelatnika hotela lakše ozlijedili, a drugoga navodno "iscipelarili". Treći je (vjerojatno zaštitar) pobjegao na stepenište i pozvao policiju.
Pali na ispitu iz kriznog komuniciranja
Nažalost, takvo je ponašanje već odavno pravilo, a ne izuzetak: velike si tvrtke uzimaju za pravo zataškavati informacije od izinimne važnosti za javnost, a nerijetko se događa da od medija traže prešućivanje informacija koje bi im, po mišljenju njihovog menadžmenta, moglo narušiti imidž. A postoji li za imidž bilo koje tvrtke išta lošije od zataškavanja informacija?
Zanima me u kojem stoljeću žive menadžeri i PR-ovci tvrtki koji ne znaju da bi im već danas ili sutra bilo gdje na Internetu mogla osvanuti video snimka pljačke. Znaju li da u svojih hotelima imaju više telefona sa kamerama nego gostiju? Tko im je dao diplome za to što su već diplomirali kad su u stanju tako lako pasti na ispitu iz kriznog komuniciranja?
Na stranu kompetencije djelatnika tvrtke, one su ipak posao kadrovske službe, ili, kako se to moderno kaže, "ljudskih resursa", iako baš u ovoj priči nedostaje ono ljudsko, sućutno.
U svakom slučaju,
građani imaju pravo znati da se u gradu dogodila oružana pljačka
. A privatne tvrtke, ma kolikim ogradama i rampama ograđene od stvarnog svijeta bile, nemaju pravo glumiti samodostatne oaze kad je u pitanju sigurnost. Domaćih i stranaca. Djelatnika hotela i gostiju.
Osim toga, zataškavanje informacija kriminalcima šalje poruku: "Samo vi pljačkajte, mi ćemo sve prešutjeti". Dokaz tome su učestalost sličnih nedjela i "otprilike nula posto" otkrivenih i uhvaćenih naoružanih pljačkaša koji svako malo posjete kakvu banku, mjenjačnicu ili recepciju.
O kriznom komuniciranju
U poslovanju kompanije prije ili kasnije pojavi se neki iznenadni događaj koji ozbiljno prijeti rušenjem dotad mukotrpno stvaranog ugleda. Takvu situaciju nazivamo kriznom situacijom. Kada se, primjerice, dogodi nesreća u kojoj ima i poginulih, gotovo u svakom novinskom članku ili televizijskom prilogu spominje se ime kompanije ili njezina vlasnika. Nastaloj kriznoj situaciji treba se prilagoditi kako ona ne bi narušila ugled tvrtke.
Šutnja je zadnje što si smijete priuštiti jer šutnjom šaljete javnosti neželjenu poruku – poruku da nešto krijete. Pa iako ništa ne krijete, već ste zbog nesnalaženja i straha odlučili poput noja zabiti glavu u pijesak, što više šutite, pobuđujete veću sumnju i medija i javnosti.
Izvor:
Manjgura.hr