Igrači moraju znati pravila igre (osvrt Sniježane Matejčić)

Drugo čitanje porečkog proračuna isprovociralo je dvoje oporbenih nezavisnih vijećnika na zaključak da odredbe Poslovnika o radu Gradskog vijeća nisu logične, jer brane raspravu vijećnika o amandmanima koje su podnijeli njihovi kolege vijećnici, a poglavarstvo ih je usvojilo. Nezavisna vijećnica Dunja Benčić svoj je stav argumentirala tvrdnjom da zabrana rasprave o amandmanima koji su postali dio prijedloga proračuna nije logična, jer ona ne zna što su i zašto predložili drugi vijećnici. Tom se stavu priklonio i nezavisni Damir Miloš, a njihova teza na prvi pogled izgleda logičnom.

Naime, nisu obrazloženja uz svaki amandman na proračun jasna, odnosno u konkretnom slučaju nije se iz obrazloženja vidjelo zašto se jedna stavka umanjuje, a druga povećava, ali je dijelom ipak odgovoreno na vijećničino pitanje. Na posljednjoj ovogodišnjoj sjednici porečkog vijeća izašlo je na vidjelo nešto puno važnije - ni vijećnici, a ni predsjednik vijeća ne znaju pravila igre u kojoj sudjeluju. Ne očekuje nitko da znaju napamet odredbe poslovnika, ali bi ih trebali dobro proučiti i nositi taj dokument, kao i Statut, na svaku sjednicu da ne bi zlorabili vrijeme i strpljenje drugih sudionika u procesu donošenja odluka. A jednako je važno i vijećničko pravo i obaveza, propisani poslovnikom, da prije donošenja odluka zamole gradske službenike i pročelnike za objašnjenja nejasnih dijelova materijala za raspravu.

Kada je riječ o donošenju proračuna, dosadašnja praksa utemeljena na poslovniku bila je da vijećnici propitaju stavke koje su nejasne, procijene proračun ili njegove dijelove s političkog ili nekog drugog njima važnog motrišta, a preinake proračuna događaju se isključivo putem amandmana, koji također moraju imati određenu formu. Kad poglavarstvo usvoji amandman i on postane dijelom proračuna, vijećnici se o njemu mogu izjasniti jedino na način da podrže ili ne podrže čitav proračun. Da bi mogli donijeti kvalificiranu odluku, vijećnici moraju pročitati amandmane iz materijala koji im moraju biti dostavljeni na vrijeme, pa ako im nešto nije jasno, detalje mogu pitati u odjelu za financije. O amandmanu raspravlja podnositelj i poglavarstvo, a ostali vijećnici o njima daju svoje mišljenje glasanjem. Ako svatko solidno odradi svoj posao, procedura je logična, ali ako jedna karika u lancu zakaže, onda je procedura loša.

Ali, čak ako je sve logično, a zbog propusta se čini drugačijima, ne znači da vijećnici ne smiju ili nisu kvalificirani dovoditi u pitanje akte, makar se oni oslanjali na mišljenja stručnjaka, jer niti jedan akt ni pravilo ne može pretpostaviti primjenjivost na svaku moguću životnu situaciju. Pravila i postoje zato da bi se mijenjala, ako tako odluči većina. U porečkom gradskom vijeću se, nažalost, problemi ne postavljaju benevolentno na kušnju, nego se uglavnom odvija igra u kojoj oporba grize i škrguće zubima u svojoj manjinskoj nemoći, a stranke na vlasti, računajući na većinu glasova, kao da poručuju: tko vas šiša.

Sniježana MATEJČIĆ