Gumene čizme, keltsko groblje i dva cirkuska šatora - irske zabilješke Porečana Gorana Jovanovića, budućeg arhitekta

POREČ - S Goranom Jovanovićem, 24-godišnjim Porečanom koji se nedavno vratio iz Irske s međunarodnog susreta studenata arhitekture, razgovaramo o tom vjerojatno najvećem europskom skupu budućih arhitekata, o studiranju u Hrvatskoj i inozemstvu te planovima za budućnost.

Tema ovogodišnjeg okupljanja, u cijelosti organiziranog studentskim snagama, bila je »Adaptacija«. Sudjelovalo je 400-tinjak mladih iz Europe i Srednje Amerike, od čega trinaestero iz Hrvatske, a naš je sugovornik bio jedini istarski predstavnik.

Pripovijeda o pravoj studentskoj invaziji na malo mjesto Letterfrack na zapadnoj obali Irske, koje broji svega 150 stanovnika, i gdje je odrađen najveći dio planiranih aktivnosti. Tu su polazili radionice i seminare na zadanu temu, sastajali se i slušali organizirana predavanja arhitekata i umjetnika, a formiran je i veliki kompjutorski lab. Za praktični rad dobili su na korištenje staru, napuštenu tvornicu. Spavalo se ni manje ni više nego u dva golema cirkuska šatora.

- Participacija je dosta mala, 180 eura po osobi za čitava dva tjedna, a dobijete i doručak i večeru. Zato se spava svakako – u vrećama, na skelama, ili kao ove godine, u cirkuskim šatorima, objašnjava Goran.

Po dolasku na »zeleni otok« studentsko mnoštvo je najprije provelo nekoliko dana u Dublinu razgledajući obilježja irske arhitekture, a potom su krenuli na zapad, prema krajnjem odredištu Letterfracku. Putem su obišli i staro keltsko groblje.

- Uhvatila nas je valjda najjača kiša ikad – jednostavno nije prestajala padati! Morali smo hodati u gumenim čizmama, pripovijeda nam kroz smijeh ovaj Porečan, navikao na nešto više sunčanih dana, no kiša mu svejedno nije pokvarila doživljaj. Na pitanje kakav je dojam stekao o inozemnim studijima arhitekture, veli da ima različitih sustava i pristupa edukaciji.

- Čini mi se da se vani radi nešto drukčije – akademije primaju manje studenata i može se intenzivnije raditi. Neki imaju svega pedeset studenata. Neki pak projektiraju pet dana u tjednu, a mi mnogo manje. Zagrebačka škola arhitekture općenito je dosta tehnička. Neki inozemni fakulteti imaju mnogo bolje uvjete za rad, vjerojatno jer imaju više novca. Usto, strani studenti su malo ambiciozniji od naših. Naravno, na kraju sve ovisi o pojedincu, o tome koliko želiš raditi i angažirati se, ne samo na fakultetu nego i izvan njega, poručuje.

- Sve u svemu, bilo je jako zanimljivo. Puno smo naučili iz samog kontakta s drugim školama arhitekture, a odlično je i to što cijelo vrijeme moraš pričati engleski. Sviđala mi se opuštena, neformalna atmosfera, i to što susret nije imao veze s fakultetskim institucijama. Ovo okupljanje je krenulo još '81., i svake godine bude u drugoj zemlji, otkriva Goran, koji je i nacionalni koordinator za Hrvatsku te će samim time raditi na organizaciji idućeg skupa.

Već se vratio u Zagreb, gdje ga čeka posljednji, deveti semestar nastave. Iako pri samom kraju studija, na pitanje kada će diplomirati odgovara kao i većina studenata – »još ne znam točno…« Planovi za budućnost nisu čvrsto određeni, no povjerava nam da bi volio otići živjeti u inozemstvo ili pak ostati u Zagrebu nakon diplome, jer, ocjenjuje, »u Poreču se baš i nema što raditi«.

M. DODIĆ