Građevinari novinaru "zabranuju" da fotografira na porečkoj obilaznici

Trebalo je to biti izvješće od nekoliko redaka (plus fotografija) u kojem bi se čitatelje našeg portala izvijestilo o tome da je na porečkoj obilaznici započela gradnja dviju benzinskih postaja, što je, nadam se da se sa mnom slažete, informacija od javnog značaja. Jer, u posljednje nam se vrijeme u Hrvatskoj investitori baš i ne smiješe prečesto, pa je vijest o tome da se nešto gradi na parceli za koju je netko u suhi gradski proračun iskeširao oko 900.000 eura svakako vrijedna pažnje.

No, da tako ne bude, nego da od svega nastane ova priča koju vam sada pričam, potrudila su se dvojica genijalaca koji su umislili da predstavljaju nekakvu "vlast" te su mi odlučili, ni više ni manje, nego uz prijetnje tužbom i zapisivanjem oznaka sa registarske pločice mog osobnog automobila pokušati "objasniti" da je "investitor najstrože zabranio fotografiranje gradilišta".

Dobivši informaciju o početku izgradnje iz gradskog ureda za odnose s javnošću, uputio sam se na obilaznicu i parkirao automobil u blizini. Čim sam iz automobila izašao sa fotoaparatom u ruci, sa dvadesetak metara udaljenog gradilišta su mi spomenuta dvojica počela nešto mahati i dovikivati. Nisam ispočetka shvatio što žele, ali mi je po njihovim gestikulacijama uskoro postalo jasno kako mi poručuju "da je fotografiranje zabranjeno".

Ništa, pomislim, nasmijem se u sebi i odmahnem rukom, pa krenem nekoliko stotina metara dalje niz obilaznicu, kako bih u kadar izdaleka uhvatio dio prometnice i građevinsku mehanizaciju koja je radila punom parom.

Naviknut na gotovo redovno slušanje sličnih priča o "privatnosti", pokupljenih po kafićima i internetskim forumima, vratio sam se do automobila primijetivši da me da me dvojac tamo čeka.

Nakon obostranog "dobar dan", prvo mi je jedan od njih rekao da bez dozvole "Tvrtke X" ne smijem snimati, na što sam ja od njega tražio da mi ponovi kako bez dozvole privatne tvrtke ne smijem fotografirati javni prostor. Rekoh da sam novinar, te da je imam pravo fotografirati i kao "obični" građanin.

Osoba A : "Ne, nema veze što ste novinar."
Osoba B (povišenim tonom): "Kakve veze ima što ste vi novinar?"
Novinar : "Jesam li ja na gradilištu ili na javnoj prometnici?"
Osoba A : "Slušajte, gospodine, nemojte vi meni sa tim forama!"
Novinar : "Kojim forama?"
Osoba B (osobi A): "Javi Kalebu (?) kako se ovaj ovdje ponaša!"
Osoba A (novinaru): "Vi se novinar. Kako bi bilo da ja vama doma dođem slikati vašu kuću?"
Novinar: "Objavljena je vijest da je ovdje započela gradnja i ja sam došao fotografirati."
Osoba A :"Ne, vi ste trebali tražiti šefa gradilišta!"
Novinar : "Ja nisam došao na gradilište nego se nalazim na javnoj cesti."

Osoba A opet spominje nekakvog Kaleba, novinar kaže da nema vremena za gubljenje i sprema se otići. Osoba A se hvata mobitela, a osoba B zapisuje oznaku na registarskoj pločici novinarevog automobila. Novinar vadi fotoaparat i fotografira dvojicu "predstavnika zakona", odnosno "zastupnika privatnih interesa neke tvrtke".

Priča je tu završena što se tiče dvojice "opakih likova", ali nije što se tiče ostaloga. O incidentu sam izvijestio porečkog dogradonačelnika Edu Kosa te kolege novinare Matea Sardelina iz "Glasa Istre" i Hajrudina Merdanovića iz "24 sata", sa kojima sam u proteklih sedam godina bio u bezbroj situacija u kojima smo fotografirali uništena vozila, mrtve i ranjene ljude, poplavljene domove, izgorjele kuće i gospodarske objekte, umjetnike na koncertima, sportaše na takmičenjima, razne uspjehe raznih ljudi i podjele nagrada, kao i sve drugo što se nalazi u opisu novinarskog posla. Često se na na tom poslu susrećemo sa "šerifima" koji svoje izmišljene zakone misle provoditi svojim vlastitim rukama i glasnicama i koji počesto ispoljavaju agresivnost kad je u pitanju nešto što u osnovi ne razumiju. Ili, u prijevodu, "prave se pametnijima nego što jesu".

Na karticama za pohranu naših fotoaparata nalaze se bezbrojne fotografije koje, grubo rečeno, zadiru u privatnost mnogih ljudi. Jer, kad se nađete u takvoj situaciji, posao vam je da "škljocate" i uhvatite što je moguće više informacija koje čitateljima govore daleko više od riječi. No, novinarska vam etika ne dozvoljava da eksplicitne fotografije objavljujete, pa to i ne činite. Istina, postoje novinari koji to čine, ali ja to nikad nisam, niti bih učinio, kako zbog poštovanja prema npr. mrtvim i teško ranjenim osobama, tako i prema njihovim obiteljima, poznancima i čitalačkoj publici uopće.

O incidentu sam zatražio i pismeno očitovanje tvrtke koju sam u ovom tekstu nazvao "Tvrtka X", zato jer iskreno ne vjerujem u to da bi si bilo tko normalan dozvolio pokušaj da novinarima zabrani fotografiranje gradilišta, kao ni stoga što mi spomenuta novinarska etika ne dozvoljava da u ovakvu, u suštini ružnu priču, uvlačim poduzetnike kod kojih tisuće ljudi u nekoliko država zarađuju za svoju egzistenciju.

Poanta ovog članka nije u tome da "raskrinka" nekakve agresivne wannabe face , nego da pojasni kako na javnom prostoru privatnost ne postoji. Ako netko šeta gol po vlastitu stanu, to je njegova privatna stvar. No, ako to napravi na ulici, onda ga svatko ima pravo fotografirati.

Znam da je jedna stvar čitati vijesti o drugim (privatnim) osobama, a nešto sasvim drugo kad (privatna) osoba osim čitatelja postane i akter vijesti. Jedno je čitati o nekome tko je zbog pretjerane brzine izazvao prometnu nesreću, a nešto sasvim drugo kad se radi o vama ili nekoj bliskoj osobi, ili makar nekome koga poznajete.

No, vjerujte mi na riječ, nije lako ni biti novinar i suočavati se sa bezbrojnim slučajevima nerazumijevanja kojekakvih likova koji koješta umišljaju, a ne poznaju ni osnove onoga o čemu vam "sole pamet". Počesto u svom poslu naletimo na spodobe koje su pod navalom adrenalina, zbog gluposti koju su počinili spremni napraviti novu, kao što su prijetnje i premlaćivanje. No, ako premlate onoga tko je izvijestio o njihovoj prometnoj nesreći ili je fotografirao "privatno gradilište", više neće biti onih koji će izvještavati o sportskim, umjetničkim ni drugim uspjesima njihove prekrasne dječice.

Istina, i novinari su samo ljudi, pa (počesto) znaju i pogriješiti. No, kako djecu ne tučemo kad dobiju "kolac" iz matematike, niti šefovi smiju biti agresivni prema radnicima koji lošije rade, tako ni prema novinarima ne treba biti agresivan i bezobrazan. U ovom slučaju se nije radilo o fizičkom napadu ni prijetnjama, nego o pokušaju da nekompetentne osobe nekome arogantno pokušaju zabraniti nešto na što ima potpuno i neupitno pravo, no svejedno.

Ovaj tekst nije upućen samo "običnim", odgovornim i razumnim ljudima, nego i nerazumnoj, needuciranoj, isfrustriranoj i agresivnoj manjini koja prečesto izbjegava da i sama postane viješću, što u ovoj prilici nemam namjeru dozvoliti.

Novinar koji izvještava o nečemu samo je glasnik. Ne ubijajte glasnika.

Dražen Požarić (parentium.com)