Goran Prodan: Sveti Juraj (ne) ubija zmaja Nina (neobjavljeni tekst)

Porečki novinar Goran Prodan jučer je na svojem Facebook profilu objavio neobjavljeni tekst kakve, kako kaže, ne voli držati u ladicama, pa čak ni onima virtualnima. Tako je odlučio objaviti dossier o Sv. Juri, zaseoku Nina Jakovčića i uza nj povezanim dugogodišnjim aferama kojima je Jakovčić od tog seoceta napravio slučaj. Tekst je, doduše, pisan 2011., ali tada nažalost nije objavljen. Zašto ga objaviti baš sada? A kada ako ne sada? Da mirna srca i čista uma ponovo glasamo za Voljenog Vođu, smije se Prodan, a mi mu zahvaljujemo na dozvoli za preuzimanje teksta i fotografija.

Evo teksta:

DOSSIER SVETI JURE (iz 2011. godine)
Napisao i (uglavnom) snimio Goran PRODAN
SVETI JURAJ (NE) UBIJA ZMAJA NINA, kronologija jednog slučaja

Nekih 15 godina unatrag malo je tko u Istri, a šire da ni ne govorimo, znao za selo Sveti Jure ili Juraj, ili San Giorgio. Bile su to dvi, tri hiže u križ i jedna crkvica, sve skupa napuštene, polusrušene i zapuštene u zabiti Grožnjanštine, na vrh sjevernih obronaka Mirnine doline. Sve se promijenilo nakon što je krajem 1996. to selo (osim crkvice sa zvonikom i malim grobljem) kupio Porečan Ivan Jakovčić, poznat i kao Nino, tadašnji i sadašnji šef IDS-a, onomad i saborski zastupnik, sada istarski župan u trećem mandatu.

Danas (dossier je pisan 2011. op. G. P.) je Sv. Jure simbol i primjer, ali prilično kontroverzan, odnosno oprečnih značenja. Kroz godine je o njemu bilo u istarskim i hrvatskim medijima i javnosti brojnih i raznih, vrlo često činjenično neutemeljenih optužbi i obrana, polemika i podmetanja, pa i istraga i sudovanja. I danas se njihovi repovi i odjeci prigodničarski i jednako pristrano manipulacijski pojavljuju s oprečnih, najčešće politički suprotstavljenih strana. Ovo je pokušaj rezimiranja slučaja "Sv. Jure" sa svih aspekata, doduše, uz rizik da neki detalji i interpretacije ne budu posve precizni jer je dio "istina" o Sv. Juri i sada skriven od javnosti. Možda (ne)će takvim i ostati.

Oko simbolike Sv. Jure gledanja su doista vrlo različita, najčešće potpuno oprečna. Njegov vlasnik Ivan Nino Jakovčić je "sretan što je Sveti Juraj postao jednim od simbola obnove u unutrašnjosti Istre" (citat iz 2006.), a slične je riječi stotinama puta ponavljao. S njime i s time mnogi se Istrani/Istrijani slažu, čak i koji nisu Jakovčićevi i IDS-ovi simpatizeri. Doista je najjača politička faca Istre osobnim ulaganjem i zalaganjem doprinijela da se podigne svijest o važnosti spašavanja od potpunog propadanja depopuliranih sela i štancija, čak i cijelih gradića u unutrašnjosti Poluotoka. Ako te mahom propale nekretnine i nisu revitalizirane na način da su postale nečiji novi dom nego "tek" vikendice ili kuće za turističko iznajmljivanje, činjenica je da im je u kratkom roku vrijednost vrtoglavo porasla. A s njima i okolnim zemljištima, što je pogodovalo ne samo mešetarima nego i lokalnim vlasnicima. Sama obnova ruševnih kuća vukla je sa sobom i ulaganja u infrastrukturu, pa su, u do jučer zapuštene i napuštene krajeve, počele stizati civilizacijske blagodati struje, vode, telekomunikacija, kanalizacije, asfalta... važne i za ostanak domicilnog stanovništva. Naposljetku, sva ta privatna i društvena ulaganja povoljno su utjecala i na lokalna privredna kretanja, otvaranje novih poslova ili širenje postojećih djelatnosti, ponajprije u poljoprivrednom i turističkom sektoru, ali i u obrtništvu. Jakovčićevu kupovinu i obnovu, istina još nezavršenu, Sv. Jure svakako valja gledati i u opisanom ozračju i kao takve ih hvaliti.

Naravno, ali i nažalost, uz Sv. Juru vezan je i čitav niz "alija", odnosno negativnih postupaka - ponajprije samog Jakovčića ­ koji su velikim dijelom zasjenili opisanu pozitivnu simboliku. Bespravna gradnja, famozne grede iz porečke Biskupije i kamene ploče s pulske Portarate, hitri dolazak vodovoda u selo... epizode su koje su od Sv. Jure napravile slučaj.

Negativna strana priče počinje već samim načinom njegove prodaje. Preciznije - prodaje dviju kuća i jedne kolibe, s nešto okućnice, koje su kao optantska imovina bile u vlasništvu Općine Grožnjan. Osim tih zgrada, selo čine crkvica s grobljem i još jedna kuća. Potonju je Jakovčić kupio od privatne osobe s Umaštine, a crkvica i groblje nikad nisu bili na prodaju, pa su i danas u crkvenom, odnosno "društvenom" vlasništvu. Po zemljišnim knjigama kao vlasnik crkve, odnosno k.o. 73/1 ZGR., upisana je "Chiesa filiale romano-cattolica di s. Giorgio Završje", dakle Župa Završje kojoj po crkvenoj administraciji i pripada. Groblje (k. o. 73/2 ZGR.) je "općenarodna imovina" što bi značilo da je u vlasništvu Općine Grožnjan. Za obje čestice zabilježeno je da su proglašene spomenikom kulture i stavljene pod zaštitu države.

Problem s prodajom općinskih nekretnina je u činjenici da je to učinjeno bez javnoga natječaja ili nekog svakom dostupnog oblika oglašavanja te prodaje. Općina Grožnjan, odnosno u njeno ime poglavarstvo, nekretnine je prodala 1996. godine neposrednom pogodbom što se kasnije pokazalo nezakonitim. Naglašavam "kasnije" jer u prvi je mah izgledalo legalnim.

Naime, grožnjansko Općinsko vijeće je u prosincu 1995. bilo donijelo pravilnik koji je dopuštao da se nekretnine prodaju i mimo javnog natječaja ili prikupljanja pisanih ponuda ako je to od općinskog interesa. U toj lokalnoj vlasti smatrali su da konkretna prodaja jest od općinskog interesa jer je Jakovčić u ponudi za kupovinu nekretnina naveo program ulaganja s ciljem razvoja agroturizma. K tome, kako su se u kasnijem sudskom postupku branili, općinski je načelnik učestalo i kroz medije pozivao potencijalne kupce da na Grožnjanštini kupuju ruševine radi njihova saniranja, revitalizacije i razvoja turizma što se, dakle, može promatrati kao kompenzaciju za neobjavljivanje formalnih natječaja. Naposljetku, na neposredno ugovorene prodaje nije bilo reakcije državnih tijela, pa su ugovori dobivali zeleno svjetlo tadašnjeg Javnog

pravobraniteljstva (danas Državnog odvjetništva), Porezna je uprava razrezala i naplatila svoje, sudovi su uredno knjižili nove vlasnike, a ni Državna revizija nije vidjela ničeg spornog.

Činjenica je da u ono vrijeme unutar Javnog pravobraniteljstva nije bilo jasnog stava oko ovakvog prometa nekretninama u vlasništvu lokalnih samouprava, a koji je tada bio prisutan u cijeloj Hrvatskoj, pa i širom Istre. Istini za volju, nije tako bilo u svim gradovima i općinama niti svugdje s istim intenzitetom. Dijelom i zato što je u primorju cijena "društvenih" nekretnina bila puno veća nego u unutrašnjosti.

U Istri je po takvom raspolaganju svojim nekretninama prednjačila baš Općina Grožnjan s 50-ak prodaja, a u dio njih su kao kupci bili involvirani i sami članovi lokalne vlasti i/ili njihova rodbina i prijatelji. Prema kasnijim istraživanjima "Glasa Istre" u Istarskoj je županiji polovicom 90-ih bilo oko stotinu prodaja bez natječaja, a neke su se dogodile i poslije 1. siječnja 1997. kad je na snagu stupio Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koji izrijekom nalaže lokalnim samoupravama da nekretnine prodaju putem natječaja i po tržišnoj cijeni! Veličina prodavanih nekretnina išla je od obične šupe ili, da prostite, svinjca do kaštela i štancija, a cijene su bile neusporedive s današnjim. Tada su se, po službenim procjenama vještaka, građevinsko zemljište i zgrade (mahom ruševne) u unutrašnjosti Istre mogli kupovati doslovce za ona poslovična "dva črna i dva bila", u današnjem novcu -nekoliko eura za kvadrat terena, malo više za kuće. Kupovali su razni, pretežno oni koji su određene nekretnine imali već u posjedu, ali i oni koji su imali nos, novac i - informacije. Jakovčić je nedvojbeno bio jedan od potonjih.

Ivan Nino Jakovčić je cijelo selo Sv. Jure, naravno bez crkvice i groblja, kupio za 30-ak tisuća tadašnjih njemačkih maraka. O tome postoje dva kupoprodajna ugovora. Prvog je sklopio s Općinom Grožnjan 20. prosinca 1996. na temelju odluke o prodaji nekretnina neposrednom pogodbom koju je Općinsko poglavarstvo donijelo 9. prosinca te godine, a obuhvatio je dvije čestice zgr. k. č. 74/1 i 74/2 u k. o. Završje u Svetom Jurju, u naravi ruševne kuće s pripadajućim dvorištima. Na 74/1 kuća je površine 84 m2 s dvorištem od 288 m2, a na 74/2 kuća od 270 i dvorište od 443 m2. Kupoprodajna cijena utvrđena je u iznosu od 65.324 kune što je toga dana, po srednjem tečaju NBH, bilo 18.349,45 DEM. Kupoprodajnu cijenu, uvećanu za iznos unaprijed obračunate kamate u visini od sedam posto godišnje (bilo je to, piše u ugovoru, 14.335,70 kuna ili 4.026,88 DEM), kupac se obvezao platiti u 20 jednakih tromjesečnih obroka. Riječ je dakle o petogodišnjoj otplati, a prvu je ratu Jakovčić platio 24. prosinca 1996. i time po ugovoru stupio u posjed cijele nekretnine te stekao pravo uknjižbe na nju, uz uvjet da Općini dopusti uknjižbu založnog prava u iznosu preostalog duga, tj. 21.257,50 DEM.

Kupivši općinski dio Jakovčić je nakon mjesec dana, 27. siječnja 1997., sklopio i kupoprodajni ugovor s Josipom Makovcem iz Kmeti na Umaštini koji mu je prodao zgr. k.č. 74/3, kuću i dvorište od ukupno 147 m2, te još šest čestica (1403/4, 1605/1, 1605/2, 1569/1, 1597/2 i 1399/44, sve k. o. Završje) poljoprivrednog zemljišta raznih kultura (vinogradi, oranice, šuma), ukupne površine blizu 11 tisuća četvornih metara. Ugovorena je cijena od 7.000 njemačkih maraka, odnosno 24.913 kuna, a Jakovčić se obvezao cijeli iznos platiti u roku od 15 dana. Kao i u ugovoru s Općinom Grožnjan na kupčev teret bio je i porez na promet nekretnina (pet posto), naravno i troškovi uknjižbe.

"Ukupno sam nekretnine platio nešto manje od 30 tisuća njemačkih maraka, što je vidljivo iz ugovora. To su cijene po kojima se danas može kupovati ruševne zgrade u ovom dijelu Istre. Da bismo selo i okoliš doveli u zamišljeno stanje, računamo da će nam ukupno trebati između 300 i 350 tisuća njemačkih maraka. Za 'zatvaranje financijske konstrukcije' do sada sam digao kredit kod Raiffeisenbank, iz sredstava za kreditiranje agroturizma, u iznosu od 100 tisuća DEM. Vjerojatno ćemo za završetak radova morati prodati dio nekretnina koje imamo u Poreču i Austriji, te eventualno dignuti još jedan kredit za sadnju maslinika i vinograda", rekao mi je, kao novinaru, potkraj 1999. Nino Jakovčić za zajedničkog obilaska Sv. Jure čija je obnova tada bila u tijeku, a uz sanaciju kuća obuhvaćala je i izgradnju vinskog podruma od 250 kvadrata i bazena.

Vjerojatno ove cijene s kraja 1996. i početka 1997. ne treba sporiti, bez obzira što danas izgledaju vrlo skromne. Ono što je sporno je sam čin kupoprodaje između općine i Jakovčića. I to ne samo pravno nego i moralno. Do nje je došlo temeljem inicijative koju je koju je općini dao sam Jakovčić dopisom od 3. prosinca 1996., dakle, niti tjedan dana prije nego je odluka o prodaji donesena. Brzina je indikativna. S jedne ju je strane lako objasniti političkim položajem predsjednika vodeće i vladajuće stranke u Istri čiji su partijski drugovi premoćno na vlasti i u Općini Grožnjan, pa... ljudi smo, nismo Nemci, kaže istrijanska uzrečica. No, kad se zna, a zna se, da su u isto vrijeme općinske nekretnine na isti način kupovali i gotovo svi članovi grožnjanske predstavničke i izvršne vlasti, i osobe za koje se zna da su im (bile) bliske, onda bi se Jakovčićeva kupovina mogla gledati i kao "pokriće" cijele "operacije".

Ono što su, vrlo izvjesno, svi sudionici tada, u prosincu 1996., znali, mogli ili morali znati jest činjenica da je ondašnji Zastupnički dom Sabor Republike Hrvatske 2. listopada 1996. donio Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, s datumom stupanja na snagu 1. siječnja 1997. Bilo je, dakle, jasno da je ostalo još malo dana prije nego novi zakon, člankom 391., potpuno jasno obveže da "nekretninu u vlasništvu jedinica lokalne samouprave i jedinica lokalne uprave i samouprave poglavarstva tih jedinica mogu otuđiti ili njom na drugi način raspolagati samo na osnovu javnog natječaja i uz naknadu utvrđenu po tržnoj cijeni, ako zakonom nije drukčije određeno", te da su "pravni poslovi sklopljeni protivno odredbama ovoga članka ništavi".

Veli se i u Istri "el mondo xe fato per i furbi" (svijet je za lukavce), ali lukavost je najčešće nekorektnost prema drugima. U ovom slučaju su politički moćnici svoje privatne interese postavili ispred javnih, jer prodaje su se, naravno, mogle dogoditi i mjesec dana kasnije, ali po drugim pravilima i uz opasnost da se netko "nepozvan" javi i ponudi više novca. Potonje bi, istina, bilo dobro za zajednicu (općinu), ali loše za one koji su bili u mogućnosti kupovati neposrednom pogodbom. Jakovčić može dovijeka govoriti da je selo kupio po važećim propisima i kao tisuće drugih kupaca, ali jednako će ostati mrlja da je "požurio" s kupovinom upravo zato da bi ga stekao bez problema, povoljnim dogovorom sa svojim partijskim drugarima.

Ipak, ni tada, tj. prije 1. siječnja 1997. u osamostaljenoj Republici Hrvatskoj nije se smjelo tek tako, bez barem pokušaja prodaje natječajem, raspolagati "društvenim" nekretninama. O tome danas postoje pravomoćne sudske presude. Do njih je, doduše, došlo i iz političkih motiva i s početno zakonski neutemeljenim premisama. Čvrstih dokaza nema, ali teško bi malo tko upućeniji u hrvatsku političku scenu stavio ruku u vatru da tužba protiv Jakovčićeve kupovine Sv. Jure, koju je 1999. pokrenuo tadašnji javni pravobranitelj Petar Šale, nije bila politički motivirana. Šale je HDZ-ovac, Tuđmanov kadar poznat i po raznim aferama, Jakovčić šef IDS-a, partije koja je tada bila vjerojatno najžešći protivnik HDZ-a u Hrvatskoj, a tužba je u javnost došla krajem 1999., upravo u tijeku predizborne kampanje za hrvatski Sabor u kojoj je IDS bio na strani lijevog centra i u kojoj je HDZ-u prijetio, po raspoloženju javnosti, prvi parlamentarni poraz, što se, neovisno o ovoj tužbi, i dogodilo.

Petar Šale je tužbu objasnio potpuno drugačije, uz napomenu da je iz pravobraniteljstva upućena još tijekom ljeta te godine. "Tužba protiv Ivana Jakovčića i općine Grožnjan zbog prodaje sela Sveti Juraj bez natječaja nema nikakve veze s predizbornom kampanjom i žao mi je što se to uopće na taj način interpretira te da se nešto što je redoviti posao ove institucije pokušava koristiti na bilo koji politički način. Politike kod nas nema, mi radimo samo u interesu države i kad ocijenimo da je taj interes naručen, mi interveniramo", citirao je državnog pravobranitelja 7. prosinca 1999. "Vjesnik". Šale je tada kazao da je tužba podnesena jer je općina prodala selo neposrednom pogodbom umjesto preko javnog natječaja koji je bio nužan jer je riječ, napisali su pravobranitelji u optužnici, o optantskoj imovini kojom pravo raspolaganja ima država, a ne općina.

Sudski tijek događaja pokazat će da je takvo obrazloženje optužnice zakonski neutemeljeno jer optantska imovina nije državna, već upravo općinska, odnosno gradska. Međutim, istarski će sudovi naći će da je Hrvatska odlazeći iz Jugoslavije preuzela i zakone koji reguliraju raspolaganje društvenim vlasništvom. Istina, ono je kao "društveno" hrvatskim Ustavom ukinuto, ali zakonski smisao zaštite javnosti raspolaganja takvim nekretninama je ostao. Akt koji je srušio sve kupoprodaje općinskih i gradskih nekretnina neposrednom pogodbom, bez pokušaja javnog natječaja, zove se Zakon o prometu zemljišta i zgrada (donesen u FNRJ još 1954.). U njegovom članku 10. bilo je propisano da društvenopolitičke zajednice (a to su bile i tadašnje općine) mogu građanima i građanskim pravnim osobama zgrade prodavati "putem javnog nadmetanja, odnosno putem stavljanja pisanih ponudu za kupnju, a putem neposredne pogodbe samo onda kada je takav način prodaje ostao bezuspješan". Sud je naglasio da je taj zakon u Hrvatskoj važio sve do 1. siječnja 1997. i stupanja na stanu Zakona o vlasništvu čime je, eto, bio osiguran kontinuitet u javnom raspolaganju "društvenim" vlasništvom.

Jakovčić i općina Grožnjan, odnosno njihovi advokati, na široko su se žalili pozivajući se na i nepostojanje društvenog vlasništva u novoj Hrvatskoj i na činjenicu da je selo bilo ruševno pa je zapravo riječ o neizgrađenim građevinskom zemljištu, sve da bi osporili utemeljenost presude po spomenutom jugo-zakonu. Ništa im nije prošlo i 13. veljače 2006. vijeće Županijskog suda u Puli, u sastavu Marija Sošić, Igor Rakić i Virna Išić, odbilo je sve žalbe kao neosnovane i u cijelosti potvrdio presudu Općinskog suda u Bujama čija je sutkinja (i tadašnja predsjednica) Jasna Stupavsky-Stella 20. prosinca 2002. kupoprodajni ugovor između Općine Grožnjan i Ivana Jakovčića utvrdila ništavnim i naložila da se u zemljišnim knjigama vlasništvo nad nekretninama u Sv. Jurju upiše u korist Općine.

Županijski je sud zapravo ostao dosljedan svojim ranijim presudama. Bitno je podsjetiti da Jakovčićev slučaj nije bio jedini kojem se sudovalo. Još prije nego za prodaju Sv. Jure Državno odvjetništvo Općinu Grožnjan tužilo je za najmanje dvije, također obavljene bez natječaja. Bili su to predmeti "Vrtačnik" i "Dešković-Mirosav" (prema prezimenima kupaca) iz siječnja 1999. za koje je Općinski sud u Bujama najprije odbio tužbene zahtjeve tadašnjeg Državnog pravobraniteljstva RH da se kupoprodajni ugovori proglase ništavim, ali je Županijski sud, kao drugostupanjska instanca, te presude u veljači 2001. ukinuo. Njegovo je vijeće, tada u sastavu Marija Sošić, Branko Medančić i Virna Išić, vratilo predmete na ponovno suđenje uz jasan naputak da ih valja raspraviti i ocijeniti u svjetlu spomenute odredbe Zakona o prometu zemljišta i zgrada iz bivše Jugoslavije. Niži je sud upute poslušao i kupoprodaje su poništene, pa je bilo jasno da ni u Jakovčićevom slučaju neće biti drugačije.

Drugo je pitanje zašto sve ostale, jednako nelegalne kupoprodaje - ne samo u Općini Grožnjan, ne samo u Istri, nego i širom Hrvatske, nije država utužila, odnosno učinila je to samo za još jedan mali broj. Na nj nema odgovora, pa je logično da se političar Jakovčić osjeća poput žrtvenog jarca, pravosudno i medijski proganjanog. Naposljetku, ostaje i upitnik kakve bi odluke donio Vrhovni sud da je došlo do revizije pravomoćnih drugostupanjskih presuda. Taj "test" nije obavljen jer se zahtjevi za revizijom ne mogu podnijeti za sporove manje od 100 tisuća kuna, a takvi su bili svi spomenuti. Mogli bismo tek špekulirati, malo i u svjetlu činjenice da je danas u Vrhovnom sudu RH i Branko Medančić, a upravo je on bio izvjestitelj (sudac koji obrađuje predmet i predlaže rješenje, op. p.) u vijeću Županijskog suda u Puli koje je srušilo prodaje "društvenih" nekretnina bez natječaja.

Nakon što je sud dotjerao "cara do duvara", nije bilo druge nego vratiti nekretnine općini. Naravno, pojavio se problem kupčevih dotadašnjih ulaganja i založnih prava koje je Jakovčić dao banci dižući kredite. Ukupno je kod Raiffeisen banke u listopadu i prosincu 1998. te rujnu 1999. digao tri kredita. Prva dva kredita, od 56 i 44 tisuće DEM, dobio je uz osam posto fiksne kamate s rokom otplate na 120 mjeseci (deset godina) i grace period za glavnicu od 12 mjeseci. S obzirom da su to bili krediti za "razvoj agroturizma u Istarskoj županiji" poduzetniku Jakovčiću 1,5 posto kamate sufinancirale su Istarska županija i Turistička zajednica, napomenuto je u uvjetima kreditiranja.

Treći kredit, u kunskoj protuvrijednosti 150 tisuća njemačkih maraka, Jakovčić je od iste banke dobio nakon godinu dana. Hipoteka na sve nekretnine u Sv. Juri proširena je i na nj, ali je banka tražila i solidarne jamce. To su svom partijskom drugu bili tada istaknuti IDS-ovci na saborskoj ili županijskoj plaći Damir Kajin, Emil Soldatić i Valter Drandić. Za ovaj kredit, čija je namjena "adaptacija stambenih objekata", Jakovčiću Županija nije sufinancirala kamatu koja je bila i nešto veća - 10,5 posto godišnje, promjenjivih, a rok otplate bio je 120 mjeseci.

Nesporno je da je Jakovčić novac dobiven ovim kreditima ulagao u Sv. Juru. To se pokazalo i prilikom službene procjene vrijednosti nekretnina prilikom njihove ponovne prodaje, putem javnog natječaja koji je koncem srpnja 2008. raspisala Općina Grožnjan. Početnu cijenu svojih dviju kuća s okućnicama ona je, temeljem elaborata sudskog vještaka, procijenila na 1.986.000 kuna. U tu sumu bila su uključena i dotadašnja Jakovčićeva ulaganja koja mu je općina "priznala" u iznosu od 1.482.420 kuna. Dakle, riječ je o oko 200 tisuća eura, pa proizlazi da je Jakovčić do tada u Sv. Juru uložio osjetno više nego je zbroj spomenutih kredita, koji iznosi oko 128 tisuća eura.

Na raspisani natječaj Općine Grožnjan javio se samo jedan kupac - Ivan Jakovčić iz Poreča - koji je ponudio 2.022.222 kune. Općina je to prihvatila i na taj je iznos utvrđen i kupoprodajnim ugovorom koji su dvije strane sklopile 7. listopada 2008. U ugovoru je navedena i gore spomenuta vrijednost dotadašnjih ulaganja kupca te konstatirano da je razliku u cijeni - u iznosu od 539.802 kune -potonji u cijelosti platio općini. Kupčeva obveza bila je i plaćanje troška provedbe ugovora te poreza na promet nekretnina. Time je nakon gotovo 12 godina taj dio priče o Sv. Juri okončan. Danas je Ivan Jakovčić legalni vlasnik nekretnina, a na njima nema nikakvog tereta, uključujući i one koje je kupio od privatnika.

Valja ovdje dodati da Jakovčić ipak nije vlasnik cijelog građevinskog područja sela Sv. Jure. Barem ne još. U građevinskoj zoni sela, prema važećem općinskom prostornom planu, još je jedna velika parcela - k.č. 1403/2 površine 4.960 m2. Ona je u cijelosti neizgrađena i proteže se s "gornje" strane sela, a u općinskom je vlasništvu. Jakovčić mi je potvrdio da ima ambicija kupiti je kad bude na prodaju.

Kad je o zemljištu riječ valja ga zaokružiti i s onim poljoprivrednim u okolici Sv. Jure čiju je kupovinu Jakovčić pokušao još koncem 90-ih godina kako bi razvio vinogradarsku i inu proizvodnju. Riječ je o državnom poljoprivrednom zemljištu za koje je natječaj bila provela Općina Grožnjan. Jakovčić je tada bio izabran za najboljeg ponuđača, ali je cijeli natječaj, a na prodaju je bilo još puno državnih parcela, obustavljen. Po Jakovčićevim izjavama - iz "očitih političkih razloga".

Cijeli postupak je 2010. ponovljen. Općina Grožnjan je u svibnju te godine donijela odluku o raspisivanju natječaja za prodaju državnog zemljišta na svojem području, ukupno blizu 150 hektara. Natječaj je proveden, Jakovčić se opet javio i izabran je za najboljeg ponuđača za 30-ak parcela u k.o. Završje, ukupne površine 61.478 četvornih metara. Dobio ih je za 128.052,13 kuna. Zapravo, još (polovicom 2011., op. G. P.) ih nije formalno dobio jer se čeka suglasnost koju na ugovor daje Državno odvjetništvo. Trebalo je, prema prognozama općinskog načelnika Rina Duniša, sve biti gotovo još početkom ožujka 2011., ali je odvjetništvo tražilo dodatnu dokumentaciju, pa se sve odužilo. Ne samo za Jakovčićev ugovor nego i drugih 70-ak kupaca među kojima je i sam načelnik Duniš, kupac oko šest i pol hektara.

Da je sve loše i sumnjivo sa Sv. Juretom ostalo na opisanoj nezakonitoj prodaji, vjerojatno bi to prošlo kao nenamjerna greška i moralna mrlja koju bismo jedva primijetili u ovoj zemlji korupcije i malverzacija društvenom imovinom. Međutim, Jakovčić si je, znanom bahatošću, dopustio i bespravno graditeljstvo što je bila lako loša poruka koju jedan vođa partije, saborski zastupnik, ministar i župan daje biračima. Usput, ipak ne tako loša da ga oni ne bi, i nakon rušenja bespravno zidanog, ponovo birali za župana. To, dakako, nešto govori i o (istarskim) biračima i njihovom sustavu vrijednosti.

Uostalom, pisac ovih redaka osobno je od raznih građana Istre, i to ne jedanput, čuo komentare da Jakovčićeva bespravna gradnja i nije neko zlo, jer je ipak uredio i spasio selo koje je propadalo. Tim više što to nisu bili neki dramatični graditeljski zahvati, tek ukopani vinski podrum i septička jama. Ali oba na - tuđem zemljištu, državnom i po namjeni poljoprivrednom! Istina je, Ivan Jakovčić još je koncem 1990-ih dobio pravo na kupnju državnog poljoprivrednog zemljišta oko svoga sela, temeljem natječaja što ga je tada provela Općina Grožnjan, ali to nije realizirano. Ponavljam, natječaj je poništen - ne samo za te parcele nego kompletan.

Ponašajući se poput poduzetnika koji je spreman i riskirati mimo zakona, a ne poput političkog dužnosnika koji bi zakon trebao štititi, Jakovčić je, usporedo s obnovom kuća i pohvalnim pomaganjem u otprilike istodobnoj sanaciji crkvice sv. Jurja u selu, krenuo bez dozvola graditi i vodospremu, podrum i septičku jamu. Za vodospremu, koja se razmjerno hitrim dolaskom vodovoda u selo nije pokazala opravdanom investicijom, nije bilo problema jer je bila na Jakovčićevoj parceli pa je dobila lokacijsku dozvolu, ali septička jama i 250 kvadrata veliki podrum nisu. Stigla je umjesto dozvole, koju Jakovčić formalno nije bio ni zatražio!, u kolovozu 2003. građevinska inspekcija i konstatirala nelegalnost gradnje, a početkom rujna te godine inspektor Davor Banko potpisao je rješenje o rušenju.

Jakovčić je prestao s radovima, iako će kasnije zbog toga javno žaliti izjavljujući: "Kad sam vidio u kakvu sam situaciju došao isključivo iz političkih razloga, onda sam napravio grešku što sam stao s procedurom. Smatram da sam jedinu grešku napravio u trenutku kad sam pod velikim medijskim pritiskom stao s obnovom Svetog Jurja. Trebao sam ići do kraja, obnoviti Sv. Juraj i imao bih paralelno sve papire." Umjesto "svih papira" dobio je u rujnu 2004. rješenje građevinskog inspektora o prisilnom izvršenju rušenja.

Dan prije nego je uklanjanje bespravnih građevina u Sv. Juri trebala početi država, 21. rujna 2004. sam je u to krenuo Ivan Jakovčić jer kako je rekao, "pravnu državu treba u svakom slučaju poštivati" iako je riječ o "hajki" odnosno "medijskoj kampanji protiv mene". Jakovčić ne bi bio to što jest, a među inim je i marketinški stručnjak, da od medijske hajke oko rušenja nije napravio vlastiti reality show, pa je hrvatska javnost uživo, zahvaljujući HTV-u, mogla svjedočiti njegovom samorušilačkom i samoreklamerskom činu.

Za rušenje Jakovčić je angažirao svoga prijatelja i stranačkog kolegu Eda Kosa i njegovu tvrtku IGP, a potonji je fizički dio prepustio bagerima i kamionima tvrtke Đusto. U sljedećih nekoliko dana zatrpana je septička jama i doista srušen veći dio podruma. Nisu uklonjeni svi zidovi jer je dio njih imao (i ima) potpornu funkciju, pa bi njihovim rušenjem moglo doći do urušavanja Jakovčićevih kuća. Građevinski materijal odvezen je na deponij u Plovaniji, iz srušenog podruma izvađene su grede koje su trebale poslužiti u obnovi crkvice sv. Jurja, a ostaci ruševine prekriveni su zemljom. Kiše su kasnije sprale dio navezene zemlje, danas (krajem 2011.) ta kosina iz koje zjapi ostatak podruma izgleda prilično jadno i pomalo sablasno.

Da li je Jakovčić Kosu, a Kos podizvođačima platio rušenje, nije poznato, niti nam je na izravno pitanje Jakovčić odgovorio. Ima govorkanja da neki računi nisu podmireni, ali kao da postoji zavjet šutnje.

Koliko god je zbog ovog rušenja Jakovčić goropadno u javnosti drvlje i kamenje rušio po političkoj vlasti, policiji, sudstvu i novinstvu (posebice "Glasu Istre"), činjenica je da je odlaskom pikamera, bagera i kamiona kojima je uklonjena bespravna gradnja, selo utihnulo. Sveti je Juraj, metaforički rečeno, došao glave svome zmaju. No, to nije jednoglavi zmaj, samo što su mu ostale angažirane drugim poslovima i vizijama, pa Sv. Juri u tišini teče i sedma godina. U proljeće 2011. ništa se tamo nije događalo, osim što se okoliš redovito kosio. Sve stajaše kao da je neka sila zamrznula sliku u vremenu. Stoji, nažalost, i raskrovljena crkvica sv. Jurja koju je, nakon godina propadanja konačno 1998 i 1999. bilo krenulo. Počela je njena obnova pod paskom Konzervatorskog odjela u Rijeci koji je izradio konzervatorski elaborat s programom popravka ovog važnog djelića istarske (i hrvatske) baštine koji je u registar nepokretnih spomenika kulture ondašnje Republike Hrvatske upisan pod brojem 24. rješenjem Konzervatorskog odjela u Rijeci od 17. srpnja 1961. godine.

S obzirom da je u isto vrijeme, u drugoj polovici 1990-ih, Jakovčić intenzivno obnavljao svoje kuće, postavljalo se pitanje nije li crkvica došla na red zato da s krovom koji se urušio ne strši ružno u selu politički važnog vlasnika. Jedan od aktera te obnove, Ivan Matejčić, tadašnji pročelnik Konzervatorskog odjela u Rijeci Uprave za zaštitu spomenika kulture, danas (2011., op. G. P.) kaže da nije tako i da je inicijativa došla od grožnjanskog župnika Irenka Gala i to još prije nego je Jakovčić kupio selo. U prilog toj tvrdnji ide podatak, našao sam ga u dokumentaciji Općine Grožnjan, da je konzervatorski elaborat riječki odjel napravio u svibnju 1992.

Slično je Matejčić govorio i početkom 1999. kad su mi on i Marijan Bradanović iz Konzervatorskog odjela u Rijeci pokazivali što je na crkvici napravljeno - betonom je bio učvršćen vijenac vanjskog zida i nadvoj nad vratima na pročelju, te isticali da je ta vrijedna romanička građevina na popis prioritetnih za obnovu stavljena još prije pet godina. Matejčić je tada anegdotalno kazao da će radovi ići brže jer se za crkvicu zainteresirao jedan saborski zastupnik, ali ne Jakovčić nego Žarko Domijan. Moglo je držati vodu jer je Domijan kupio kuću u Grožnjanu, a njegov HDZ držao je ključeve državnog budžeta pa i novaca u Ministarstvu kulture. Istom je Matejčić rekao da je dotadašnje radove "donirao" Jakovčić ne specificirajući da li oni uključuju i materijal.

Ovdje valja napomenuti da je jedan razmjerno jednostavan i ne preskup posao građevinske sanacije crkve baš zbog "donacije" i prisustva samog Jakovčića postao kompliciran, a naposljetku nije ni završen. U početku je išlo glatko. Rješenje kojim se dozvoljava izvršenje prve faze sanacije crkve sv. Jurja - "konzervacija perimetralnog zida i priprema za izvedbu krovišta" - potpisao je 28. siječnja 1999. novi pročelnik Konzervatorskog odjela u Rijeci Hrvoje Giaconi, koji je, prisjeća se Matejčić, bio i koautor konzervatorskog elaborata s programom popravka. Zahvat su u Konzervatorskom odjelu smatrali "urgentnim" zbog lošeg stanja ziđa koje se pogoršalo urušavanjem krovišta, a u rješenju piše da će radove prve faze izvoditi poduzeće Polo (ispravno je Pollo) iz Krastića kod Oprtlja čija je odgovorna osoba Klaudio Krastić. Izbor vjerojatno nije bio slučajan, već škrban, štedljiv jer je istog obrtnika već bio angažirao Jakovčić na obnovi kuća u selu, pa su konzervatori očito računali na sinergiju. Uostalom, i sam je Jakovčić izjavljivao kako će pomoći obnovu crkvice, ali je konzervatorima upravo veza s njim donijela i probleme i neugodnosti.

Ministarstvo kulture je za početak radova odobrilo 80 tisuća kuna, a posao obnove crkvice je krenuo i prije nego je novac za nj stigao. Krastićeva firma je vanjske zidove crkvice i nadvoj ulaznih vrata učvrstila betonom. To ju je spasilo od urušavanja, ali tu se stalo. Rekonstrukcija krovišta, obnova unutrašnjosti i sanacija zvonika, kao druga faza obnove, nikad nisu napravljeni iako je općina, uz podršku Konzervatorskog odjela, složila taj program vrijedan 260 tisuća kuna i od istoj ministarstva u budžetu za 2000. godina iskala 150 tisuća kuna.

Kad je, prije desetak godina, slučaj Sv. Jure intenzivno istraživao tadašnji novinar "Glasa Istre" Dražen Majić, grožnjanski mu načelnik Rino Duniš izjavio da je općina, kao nositelj programa obnove crkvice, na natječaju za izvođača izabrala tvrtku Pollo iz Kaštela u vlasništvu Klaudija Krastića "s kojim je potpisan ugovor koji nikad nije realiziran"! Duniš je kazao da je natječaj proveden nakon što je općina s Ministarstvom kulture potpisala ugovor kojim joj je iz njegovih sredstava za zaštitu spomenika kulture odobreno 80 tisuća kuna za sanaciju crkvice. Kopiju ugovora dao mi je nedavno (2O11. op. G. P.) načelnik Duniš: datiran je s 23. veljače 1999., na njemu su potpisi Duniša i tadašnjeg ministra kulture Bože Biškupića, a cifra je 80 tisuća kuna "namjenski za građevinsku sanaciju kapele sv. Jurja u Grožnjanu". Novac, tvrdi Duniš, nikad nije stigao na općinski račun. Međutim, činjenica je da je odobren i da je ugovorena isplata, pa nije bila korektna izjava koju je novinaru Majiću 2003. dao Blaž Žilić, tadašnji pomoćnik ministra kulture zadužen za financije, rekavši da "ministarstvo u razdoblju od 1997. do danas nije financiralo restauraciju radova na crkvi u Svetom Jurju".

Zašto je 1999. ministarstvo nije platilo ugovoreno, a potom nije prihvatilo ni prijedlog da se u program za 2000. uvrsti druga faza obnove, nije službeno poznato. "Insajderski" se prisjećajući neplaćanja danas Matejčić kaže da je ministarstvo odustalo zbog cijele Jakovčićeve afere sa Sv. Jurom. Naposljetku, ostaje nam izjava iz 2003. obrtnika Krastića novinaru Majiću da je "radove na crkvi u Svetom Jurju platio Ivan Jakovčić".

Platio Jakovčić, ne platio, afera je prošla, ali ministarstvo i dalje ne trza. Načelnik Duniš mi je pokazao dokumente da su i 2009. tražili od Ministarstva kulture sufinanciranje obnove crkvice, ali stigla im je samo suhoparna obavijest da ona nije uvrštena u program javnih potreba u kulturi za tu godinu.

Sramotno je, naravno, da se započeti posao spašavanje vrijedne baštine ostavi na pola iz očitih političkih strahova ili intriga. Crkvica u Sv. Juri datira se u 12. ili 13. stoljeće, a njenu arhitekturu stručnjaci drže povijesno vrlo važnom i Istri jedinstvenom.

"Ona je u Istri unikatni primjer romaničke dvoranske crkve s tri upisane apside i jedina je crkva koja ima zvonik nad bočnim apsidalnim dijelom. Takvo smještanje zvonika karakteristično je za neke crkve iz istog razdoblja u susjednoj Sloveniji pa je Sv. Juraj i primjer spajanja građevinskih tradicija. Krasi je još jedan zanimljiv detalj. To je jedna od sedam istarskih crkvi gdje je za menzu oltara iskorišten pretkršćanski rimski nadgrobni spomenik, s time da je apotropejski (radi odvraćanja nesreće, op. G. P.) okrenut licem prema zemlji", ističe Ivan Matejčić.

Pokušao sam, pripremajući ovaj dossier, doći do konzervatorskog elaborata za sanaciju Sv. Jurja iz 1992., ali je ostao negdje u meandrima arhiva konzervatora. Iz Konzervatorskog su mi odjela u Puli odgovorili da se dokumentacija iz prve polovice 2000. i ranijih godina nalazi u riječkom odjelu (jer pulskog prije nije bilo, op. G. P.), ali u Rijeci nisam imao sreće jer je dio stare arhive još nesređen. Možda ga imaju i u pulskom odjelu jer se Matejčić, koji je bio njegov utemeljitelj i pročelnik, sjeća da je kopiju elaborata donio u Poreč, gdje je bilo prvo sjedište istarskih konzervatora.

- Naravno sada treba napraviti novi snimak stanja i program zahvata jer je prošlo dosta godina i vjerojatno ima promjena iako mi se čini da je zvonik još u istom, istina lošem stanju, rekao mi je 2011. Matejčić.

Zvonik, snimio sam ga i nedavno (polovicom 2011., op. G. P.), ne izgleda dobro i ne bih se iznenadio da mu se vrh raspukne. S ovakvim odnosom države još ga samo sv. Juraj može zaštititi.

Halabuka i istrage oko Jakovčićeve kupovine dijela sela bez natječaja upropastile su i ideju da se krovište crkvice sv. Jurja obnovi starim gredama iz porečke Biskupije. Inicijator te priče bio je Ivan Matejčić koji je na kraju završio i na razgovoru u Državnom odvjetništvu koje je zanimalo kako se može otuđiti spomenik kulture. Nesretne grede su doista iz spomenika kulture i to najznačajnijeg u Istri - kompleksa Eufrazijeve bazilike u Poreču, koja je od 1997. i pod zaštitom UNESCO-a. Demontirane su prilikom vraćanja izvornog volumena unutrašnjosti drevne biskupske palače koja je sa do danas sačuvanim zidovima i ukrasima iz VI. stoljeća jedinstveni primjer u svijetu. Grede su u nju ugrađene polovicom 19. stoljeća kad je ta svečana dvorana horizontalno pregrađena i na katu je uređena biskupijska biblioteka. Demontirane su po projektu obnove Biskupije koji je osmislio i vodio upravo Matejčić, nakon što je biskup, na njegov nagovor, preselio u novoizgrađenu palaču u susjedstvu.

- Kad smo ih demontirali, grede su, kao i uostalom drugi građevinski materijal, postale otpadom. Primjerice, letve drvenog poda koji je bio na njima, radnici su naložili grijući se. Dvije smo grede poklonili za uređenje rukohvata stepeništa u Peterokutnoj kuli u Poreču, a za ostale sam predložio ondašnjem kancelaru porečko-pulske biskupije, danas pokojnom monsinjoru Šaini da ih prebacimo u Sv. Juraj, rekao mi je Ivan Matejčić.

To potvrđuje Jakovčić, koji mi je - s naglaskom na sebe ili se - u proljeće 2011. odgovorio: "G. Matejčić kao glavni konzervator obnove Eufrazijane predložio mi je da upotrijebim grede iz Bazilike za obnovu krovišta crkvice na Sv. Jurju."

- Ne znam hoće li ljudi shvatiti, ali te grede su demontiranjem prestale biti spomenikom kulture. Na primjer, mi smo tada u staroj biskupskoj palači demontirali osam kupaonica i bacili ih. Naravno, s obzirom na kvalitetu i dimenziju, te su grede imale vrijednost i bilo ih je šteta baciti. Sada će vjerojatno trebati kupiti nove, kazao mi je Matejčić. 

Po istraživanju novinara Dražena Majića u Sv. Jure odvezeno je 50-ak greda dužine po osam metara, a Matejčić kaže da je riječ o 20­ak greda dužine devet i pol metara. Ne sjeća se da li su možda neke iskorištene i u obnovi Jakovčićevih kuća, ali sve i da jesu, rekao je to i Majiću 2003., ne bi bilo "ništa strašno", a time bi se kompenzirao dio radova obrtniku Krastiću koji ih je i prevezao u Sv. Juru.

Tamo ih danas više nema, osim ako neka nije ugrađena u Jakovčićeve kuće. Odvezene su nakon što je srušen bespravni podrum u kojem su bile uskladištene. "Prilikom rušenja podruma, grede su prebačene na otvoreno. Kako je bilo jasno da još neko vrijeme neće biti upotrijebljene, i mogle bi vani propasti, zamolio sam jednog istarskog obrtnika, s kojim inače surađujemo, da ih odveze i skloni", kazao mi je Matejčić, ali nije htio reći o kome je riječ i kamo su odvezene. "Ne želim ga petljati u ovo. Napravio nam je uslugu što ih je odvezao, a nakon svih godina ne računam da više postoje. Nadam se da ih je čovjek negdje iskoristio", zaključio je svoj dio priče Matejčić.

Dodao je još samo da je postojala i ideja da se dio kamenih podnih ploča iz znamenite crkve sv. Marije Vele kraj Bala iskoristi za popločavanje Sv. Jurja. Ne bi to, napominje, bio izuzetak, jer su iz iste crkve ploče već postavljene u crkvu sv. Nikole u Dubrovi pored Labina.

Nesuđene kamene ploče iz sv. Marije Vele dobar su "šlagvort" za još jednu epizodu Jakovčićeve obnove Sv. Jure - onu s kamenim pločama s pulske Portarate. U namjeri da kuće i selo obnovi koristeći stare materijale, Jakovčić je u pulskoj komunalnoj tvrtki Herculanea kupio stotinu kvadrata starih kamenih ploča. One su demontirane polovicom 90-ih prošlog stoljeća prilikom uređenja pulskog trga Portarata na koji ih je, stoljeće prije, postavila ondašnja austrougarska vlast. Što se s njima dogodilo, novinar Dražen Majić istraživao je 2001., a točno deset godina kasnije priča je ista.

Ploče sivog pješčenjaka bile su najprije pohranjene na pulskom odlagalištu otpada Kaštijun, a 22. travnja 1999. Poglavarstvo Grada Pule, na čelu s IDS-ovim gradonačelnikom Giankarlom Župićem, "utvrdilo potrebu" za njihovom prodajom. Prema kopiji zaključka o ovlaštenju za prodaju kamenih ploča koje je Poglavarstvo dalo tvrtki Pula-Herculanea, koju sam dobio iz arhiva Grada Pule, riječ je o površini od ukupno 800 četvornih metara. Tim aktom određena je i cijena od 100 kuna po kvadratu, a prihod će se podijeliti između Grada i komunalne tvrtke fifti-fifti.

Na moja pitanja da li je bio predviđen javni natječaj za prodaju i postoji li procjena vještaka o vrijednosti ploča, pročelnik Ureda Grada Pule Bernard Zenzerović odgovorio je (početkom 2011. op. G. P.) da pregledom dostupnih predmeta o toj tematici nisu našli nikakvih procjena, a da je iz zaključka ondašnjeg poglavarstva razvidno da način prodaje nije specificiran. Drugim riječima, moglo se prodavati neposrednom pogodbom što nije prekršaj s obzirom da je ukupno očekivana vrijednost posla bila 80 tisuća kuna, a tadašnji zakon je lokalnu samoupravu na javnu nabavu (natječaj, prikupljanje ponuda, itd.) obvezivao za robe (usluge i radove) vrjednije od 200 tisuća kuna.

Iz Pula Herculanee su na moj upit početkom 2011. odgovorili da su temeljem citiranog zaključka pulskog poglavarstva ukupno prodali 361,5 m2 kamenih ploča od kojih okruglih 100 m2 građaninu Ivanu Jakovčiću iz Poreča koji ih je platio prilikom preuzimanja, a sam se pobrinuo za prijevoz. Sam Jakovčić mi je odgovorio da je ploče s pulskog odlagališta kupio na prijedlog Radovana Cveka, tadašnjeg direktora Herculanee, smatrajući da je bolje upotrijebiti ih za popločiti dio oko crkve i kuća u Sv. Juri nego da odbačene propadaju.

Osim Jakovčića bilo je još pet kupaca, privatnih osoba i tvrtki, a sve prodaje obavljene su od travnja do lipnja 1999. Pola tog prihoda, 18.075 kuna ostalo je komunalnoj tvrtki, a za drugu polovicu je Grad Pula u svibnju 2001. ispostavio fakturu koja je plaćena kompenzacijskim poslovima u srpnju iste godine.

Iz Herculanee dodaju da je uz to tijekom 1998., odlukom tadašnjeg gradonačelnika, 70 m2 kamenih ploča poklonjeno Općini Medulin za sanaciju dijela trga u Medulinu, te zaključuju da je tvrtka "bila zadužena za prodaju 431,5 m2 kamenih ploča koje su bile odložene na odlagalištu Kaštijun". Što je s preostalih skoro pa toliko kvadrata - 368,5 m2 - nitko ne objašnjava. Jedino su iz Herculanee osjetili potrebu napomenuti da u njihovim postupanjima oko ploča ni policija, koja je o tome obavljala "izvidne radnje", nije utvrdila nikakvih nepravilnosti.

Novinar Majić je dio "manjka", temeljem svojih istraživanja, pripisao lomu i rasturu prilikom transporta s Portarate na Kaštijun, a njemu se činilo da u Sv. Juri ima više kvadrata nego ih je Jakovčić kupio. U Sv. Juri, uz otprilike stotinjak kvadrata postavljenih pred dvije veće kuće, doista ima još kamenih ploča uokolo po ledinama, a da li su i te "portaratske"... ipak nije bitno. A sam Jakovčić ponosan je što te ploče (a ni grede iz Biskupije) nisu rasprčkane ili završile na smetlištu već će, kako nam je napisao, "živjeti" zajedno na Sv. Jurju.

Uz ovu Jakovčićevu opasku valja napomenuti da je o materijalnom oživljavanju, tj. obnovi sela bilo vrlo različitih gledišta stručnjaka. Tako je 2003. "Glas Istre" prenio mišljenje istarske arheologinje, bivše ministrica kulture i hrvatske veleposlanice pri UNESCO-u Vesne Girardi Jurkić da je selo Sveti Juraj neprimjereno konzervirano i renovirano jer nije korištena tehnika tipična za istarsku gradnju, a to je, po njoj, sitni lomljeni kamen. Ukazujući na tri neprincipijelne graditeljske greške (žbuka, ophodni zid i popločavanje prostora), kazala je da je u dijelu renoviranih zgrada korištena gruba žbuka s neprirodno umetnutim prozorskim okvirima i kamenim blokovima kutnjacima na okovima. Posebno je neprimjereno popločavanje sela golemim pločama koje su se koristile pri gradnji rimskih foruma, dok se u istarskim selima za popločavanje koristi kamenje malog formata. Kod nas postoje stručnjaci za ambijentalnu ruralnu gradnju, a Jakovčić je navodno koristio savjete konzervatora iz Toscane, umjesto da je angažirao naše stručnjake i njegovao narodnu tradiciju gradnje, rekla je Vesna Girardi-Jurkić.

"Šteta, jer je Sveti Juraj uza sva velika ulaganja trebao biti kapitalan primjer obnove i konzerviranja malih istarskih mjesta, a postao je primjer kako to ne treba raditi", kazala je Girardi Jurkić naglašavajući da je na to ukazivala još prije sudskih odluka (o poništavanju kupoprodaje sela, op. G. P.), te da su njene opaske isključivo stručno, a ne politički motivirane.

U javnoj polemici Jakovčić je uzvratio optužbama prozivajući Girardi Jurkić za "betoniranje Arene", a ona je potom izjavljivala da ga nije imala namjeru povrijediti, "već ukazati kao građanin Istre i kao osoba s 33 godina hrvatskog i međunarodnog iskustva i priznanja na građevinske zahvate koji odudaraju od uobičajenih vizura istarskih ruralnih naselja i ambijenata. Mislila sam i željela, kako sam isticala i u razgovoru s prijateljima i kolegama iz struke, da će Sv. Juraj biti ogledni projekt uspješno sačuvanog i uređenog tipičnog istarskog sela za potrebe turističkog gospodarstva. Nije mi bilo poznato da je radovima rukovodio osobno g. Jakovčić te sam očekivala da će se prilikom obnove savjetovati s kompetentnim stručnjacima koji osjećaju bilo istarske zavičajne arhitekture".

Za razliku od Vesne Girardi Jurkić istarski povjesničar umjetnosti i konzervator Ivan Matejčić smatra da je Sv. Jure vrlo dobro obnavljan i pohvalio je Jakovčićev napor da sačuva što više autentičnosti u vanjskom izgledu kuća, uključujući i zanimljivu kombinaciju prekrivanja krova kupama i škrilama. Sam Jakovčić mi se pohvalio da je Matejčić "u jednom trenutku sam najavio da će zbog koncepcije i pažljivog načina obnove Sv. Jurja predložiti me za posebnu godišnju nagradu".

Jakovčić za nagradu, koliko mi je poznato, još nije predložen, ali potpuno laički gledano, s obzirom da sam kuće vidio i prije nego ih je počeo obnavljati, mislim da je u obnovi imao dobar pristup, osim što si je vizuru sela pokvario dodacima - prevelikim podrumom i zidinskim kičerajem.

Bura u čaši medijske vode digla se i oko vode, odnosno vodovoda koji je u Sv. Juru stigao koncem 90-ih prošlog stoljeća, odnosno početkom ovog tisućljeća, navodno "preko reda", zahvaljujući činjenici da je šef partije na vlasti u Istri kupio i uređivao to selo, a Istarski vodovod Buzet je, poznato je, u vlasništvu dijela istarske samouprave i na čelu mu je IDS-ovac Boris Sirotić.

Novinar Dražen Majić je u "Glasu Istre" tu priču naširoko analizirao u lipnju 2001., a, nezadovoljni njegovim interpretacijama podataka, po njima neistinitim i tendencioznim, opširno su tada reagirali iz Istarskog vodovoda, sa Sirotićevim potpisom. Negirali su da je za dovođenje vode u Jakovčićevo selo potrošeno više od četiri milijuna kuna napominjući da je toliko utrošeno za cjelokupni sistem tzv. visoke zone. Tvrdili su da se vodu samo za selo Sv. Jure mogli dovesti i bez izgradnje vodospreme, te da je 1999. u njihov plan izgradnje, uz objekte vezane za vodospremu Sv. Jure, ušlo još 28 objekata. Također su negirali posebnost, po izgledu i skupoći, izgradnje zgrade u kojoj je vodosprema, napominjući da je nadzemna varijanta napravljena zbog nedovoljne visine terena koja utječe na pritisak vode.

I danas (početkom 2011., op. G. P.), iz Istarskog vodovoda napominju da je izgradnja vodospreme na brdu Sv. Juraj, malo iznad sela na koti od 386 metara nadmorske visine, bila nužna ne zbog tog sela nego cijelog sustava vodoopskrbe tog dijela Grožnjanštine. Za ovu vodospremu, čiji je kapacitet 200 kubika, odgovorili su mi da se "trenutno" (početkom 2011, u izgradnji su bili još neki ogranci, op. G. P.) preko nje snabdijeva 25 naselja sa 76 priključnih vodomjera.

K tome na taj sustav priključeno je još 13 naselja, odnosno 253 vodomjera koji su imali vodovod, ali slabijeg pritiska i nedovoljnih količina vode. Sve u svemu, moguće je da je Jakovčićev nekretninski dolazak u taj dio Grožnjanštine ubrzao i dolazak vodovoda, ali valja napomenuti je da je i prije te zgode vodoopskrbna politika Istarskog vodovoda Buzet, uz promjenu načina financiranja, krenula smjerom bržeg širenja mreže upravo u unutrašnjosti Poluotoka.

Inače, Ivanu Jakovčiću je u Sv. Juri, odgovoriše mi iz Vodovoda, na njegov zahtjev 2001. godine izveden uobičajeni kućni priključak uz standardnu cijenu. "Da sam znao da će tako brzo doći voda do sela, ne bih gradio vodospremu", odgovorio mi je Jakovčić na pitanje o vodovodnom priključivanju njegovih kuća, ali bez navođenja novčanih iznosa.

Voda, kamen i drvo u Sv. Juri, očito je danas (pisao sam 2011., ali potpisujem i 2013., op. G. P.), nisu neka posebna pogodovanja Jakovčiću, ali kad bismo i te priče gledali "skandinavskom dioptrijom", koja je puno osjetljivija na ponašanje političara od ove naše istarsko-hrvatsko-balkanske, izvjesno je da bi njihovo javno propitivanje i te kako imalo smisla. I posljedica.

Kod nas, vidimo i iz niza testova javnosti koje je proteklih godina, kroz izbore ili glasanje o povjerenju, uspješno (za njega) prošao politički moćnik Ivan Jakovčić, ni eklatantna bahatost u kupovanju društvenih nekretnina bez natječaja ili građenja na tuđem bez dozvola nisu imali ozbiljnijih posljedica po karijeru ovog istaknutog političara. Jakovčić je takvog raspoloženja javnosti savršeno svjestan, pa ne iznenađuje da i dalje zadržava nadmen stil komunikacije kad je riječ o njegovim greškama oko Sv. Jure.

Poslao sam mu početkom 2011., pripremajući ovaj dossier, čitav niz konkretnih pitanja o Sv. Juri. Uz ispriku ako su mu neka neumjesna, Jakovčića sam redom pitao: kada će nastaviti s obnovom sela; da li nakon što definitivno kupi poljoprivredno zemljište oko njega; da li koncepcija obnove ostaje ista - za stanovanje, iznajmljivanje i poljoprivredu (vinarstvo, ulike); da li će vinski podrum biti istih gabarita; da li gradi i bazen; što će zasaditi na poljoprivrednim površinama; da li ima rokove u kojima namjerava to okončati - kad riješi pitanja vlasništva i dozvola; koliko je do sada novaca potrošio za Sv. Juru i kolika mu je financijska projekcija za dovršenje projekta; da li ima ambicija kupiti i posljednju građevinsku česticu u selu (k.č. 1403/2), ako da, da li i što kani na njoj zidati; da li je on platio obrtniku Klaudiju Krastiću radove koje je svojevremeno izveo na crkvici sv. Jurja (čišćenje i betoniranje vijenca i nadvoja) te dopremanje greda iz porečke Biskupije u Sv. Juru, a ako je - kada i koliko; da li je bila njegova ideja da se te grede iskoriste za obnovu crkvice sv. Jurja; da li zna gdje su završile grede koje su bile namijenjene krovištu crkvice i tko ih je odvezao, ako zna, može li to kazati; da li je neku od tih greda iz porečke Biskupije iskoristio u svojim kućama u Sv. Juri ili je imao namjeru; da li je platio, kada, koliko i kome radove na rušenju bespravne gradnje - podruma i septičke jame; da li je i kada platio prekršajnu kaznu za bespravnu gradnju u Sv. Juri; koliko je i kada platio vodovodni priključak za kuće; tko mu je dopremio i po kojoj cijeni (prijevoza) kamene ploče iz Pule, iz Herculanee; te da li je te ploče u potpunosti iskoristio za popločavanje oko kuća u Sv. Juri?

Uz napomenu da će mi odgovoriti samo zbog javnosti i to ono što smatra bitnim, Jakovčić, uz dijelove koje sam ranije citirao u ovom dossieru, je napisao: "Obnovu Sv. Jurja-San Giorgia namjeravam nastaviti ovoga ljeta (2011. op. G. P.) tako šta ću obnoviti jednu kuću. Koncepcija ukupne obnove ostaje uglavnom ista. Sv. Juraj je postao na neki način simbol obnove unutrašnjosti Istre i vrlo sam ponosan na to. Mnogi su mi govorili da sam lud kad kupujem tako daleko i tako ruševne kuće, ali nisam odustao. Ne odustajem ni danas mada su mi mnogi pojedinci napravili velike štete jer mi se na taj način osvećuju zbog uspješne političke karijere. Meni je ipak najvažnije to da su me građani Općine Grožnjan iskreno i srdačno prihvatili kao susjeda jer da ne misle tako pokazali bi mi to glasajući tajno protiv mene. Suprotno tome redovito već petnaestak godina najbolji rezultat postižem u Općini Grožnjan.

Ako nakon deset godina ipak uspijem kupiti zemlju napokon ću zasaditi vinovu lozu, masline, voćke i mediteransko bilje. Puno sam napravio za istarsku poljoprivredu i zaista bih volio imati zemlju na kojoj bih realizirao neke nove ideje koje imam za proizvodnju vina, ulja i sl. Namjeravam graditi podrum i bazen kada budem bio u mogućnosti. Dodatnu parcelu namjeravam otkupiti i izgraditi Galeriju u kojoj će stalni postav biti novinski članci o Sv. Jurju, a naročito naslovnice Glasa Istre kao stalno upozorenje svima dokle može sezati ljudska glupost, zavist, ljubomora i zloba. U drugom dijelu Galerije biti će vesele i šarene teme s mnogobrojnim performansima jer ljudska narav velike većine nas je vesela i sretna. Tako će se na jednom mjestu opet suočiti Zlo i Dobro. Pobjeđuje Dobro jer Sv. Juraj, koliko kod se mnogi trudili da ga opet pretvore u ruševinu, to više nikada neće biti! Naime, priča o Sv. Jurju je priča sa Happy endom!", napisao mi je Jakovčić za kraj. Pa neka bude. Sretan.