Gigante-Dešković: Je li vrijeme da članovi talijanske zajednice zahvale 'odlazećoj generaciji'?

Mediji koji "govore" hrvatski premalo obrađuju najaktualnija pitanja Talijana koji žive na istarsko-riječkom prostoru, iako gotovo svi ovdašnji Talijani te medije prate, pa ne smijemo pasti u zamku da o njima govorimo samo u medijima koji koriste talijanski jezik. U ovom ću tekstu navesti stvari koje tište tu našu, moju zajednicu, piše Ernie Gigante Dešković iz Opatije, pojašnjavajući zbog čega istarski suživot počesto nije jasan onima koji nisu iz Istre. Također javno postavlja pitanje je li vrijeme da sudbinu talijanske manjine u Hrvatskom saboru nakon skoro 20 godina prestane krojiti uvijek jedna te ista osoba.

Često možemo čuti o važnosti baštinjenja talijanske kulture i jezika. Teme su to od iznimne važnosti za Talijane, jer je riječ o temelju bez kojeg se gubi identitet. No, Istra je odavno naučila da je suživot jedino ispravno rješenje, pa tako danas nitko normalan ne dovodi u pitanje zašto na ulazu u Pulu piše i Pola, iako svatko zna da Talijana u Puli ima sasvim malo. Velika većina građana Istre naprosto zna da tu nije stvar u brojnosti, već o prihvaćanju talijanske zajednice kao svoje. I to je taj istarski suživot koji je tako često nejasan ljudima koji nisu iz Istre.

To, međutim, više nisu najvažnije teme ovdašnjim, napose mlađim Talijanima. Mi se pitamo: što sa nama nakon završetka školovanja? Kako možemo dobro raditi i dobro živjeti od svojega rada? Treba li otići, jer ovdje posla za nas nema? Tako dolazimo do činjenice da su pravi, svakodnevni problemi ovdašnjih Talijana posve isti kao i svih ostalih koji tu žive.

Od tuda ja krećem. Od današnjice.

Uskoro su izbori za Sabor, u kojem po zakonu sjedi jedan predstavnik Talijana. Trenutno je to Furio Radin koji u saborskoj fotelji sjedi neugodno velik broj godina, koji se kreće prema dva desetljeća. (Znam, no comment.) Ukratko, tu suvereno vlada „uvijek isti, oduvijek i zauvijek“. Istovremeno, kao nekakvu neslanu šalu, svi zazivaju mlade i govore o potrebi njihova angažmana.

Znate, takvo što mlade jako ljuti. Znam to, jer i sam spadam među njih. Stoga evo, jedan takav mladi uzvraća udarac konkretnim primjerima: u Istri i Rijeci može se omogućiti, po stimulativnim uvjetima, dolazak talijanskih firmi, čime bi se dobilo veće zapošljavanje svih onih koji u Istri i Rijeci govore talijanski jezik (a to su gotovo svi), da ne govorim o modelima sa kvotama za zapošljavanje u dotičnim firmama za lokalno stanovništvo. Zvuči nerealno? Ne baš, jer se radi o modelu kakvog su primijenile slične zajednice u Argentini, SAD-u i Francuskoj i na taj način uvelike riješile problem zaposlenja. Stoga je legitimno pitati: ako može tamo, zašto ne bi moglo i u Hrvatskoj? Za očekivati je da takvo što potiče predstavnik Talijana u Saboru, iz jednostavnog razloga što je to najbolja pozicija za uspješno provođenje takvih projekata, ukoliko je riječ o talijanskima. A je li se nešto takvo dogodilo? Ne baš.

Idem korak dalje. Zašto ne pokrenuti obrazovni fond za financijsku pomoć mladima koji se žele obrazovati na najprestižnijim svjetskim učilištima. Zašto? Jer, jedina budućnost talijanske zajednice u Istri i Rijeci nije samo njena puka brojnost, već odgajanje pojedinaca iz cijeloga društva koji će biti izvrsni u svojim područjima i od kojih će cjelokupno društvo imati maksimalne koristi. Primjerice, ovakvi modeli postoje u Velikoj Britaniji, Nizozemskoj, Belgiji.

Idem još jedan korak dalje. Postoji nešto što se zove „stimulativni sustavi unutar određene manjinske zajednice“. To bi u ovom slučaju značilo pokretanje razvojnog fonda za poslovne projekte lokalnih Talijana koji bi tako mogli pokretati obiteljske poslove u turizmu, gospodarstvu, maloj industriji i slično. Odakle novac u takvim fondovima? Većinski iz fondova Europske unije, gospodarskih organizacija iz Italije i Hrvatske, te od sredstava Republike Hrvatske i Republike Italije. Teško izvedivo? Ne! Jer je upravo to model koji već godinama uspješno funkcionira unutar raznih „manjinskih“ zajednica u Češkoj i Danskoj.

I sada, pitanje svih pitanja: zašto toga kod nas toga nema? Razlog je isključivo u tome jer su negdje drugdje shvatili da izazove 21. stoljeća mogu rješavati jedino ljudi 21. stoljeća, i pustili su mlađim generacijama da se dokažu. Kod nas toga nema. Kod nas je „uvijek isti ljudi, oduvijek i zauvijek“.

Pošto znam da u nas također postoje mladi i obrazovani koji i te kako dobro znaju što i kako, nema razloga da i naša zajednica ne bude uspješna kao ostale. Da bismo to postigli, prvi korak k rješenju je da „odlazećoj generaciji“ ljubazno zahvalimo na dosadašnjem radu i okrenemo se novim ljudima. Jasno da se ta „odlazeća generacija“ s time neće složiti. Razumijem to. No, moramo gledati na dobrobit cijele zajednice, a ne nekih odabranih pojedinaca, kaže Ernie Gigante Deskovic u svome pismu.