Gdje su Porečani izgubili smisao za turizam? Zašto se more i sunce više ne prodaju sami od sebe?

[slika1]Osmjesi na licima osoblja u kafićima i restoranima, trgovinama, na plaži, kod iznajmljivača u privatnom smještaju i hotelijera, ma, posvuda.

Pristojne i umjerene cijene, do 30% niže nego u razvikanim istarskim turističkim središtima.

Sve čisto i uredno.

Predivne pješčane i kamenite plaže, čisto more. Prekrasan pogled sa vidikovaca, uređen stari grad, na ulicama gužve u gotovo svako doba dana i noći. Bezbroj ugostiteljskih objekata, štandova. Na rivi uređen promet. Nema parkiranja po trotoarima, ne rade to čak ni poslovično nekulturni talijanski i slovenski vozači, a hrvatske da ne spominjemo.

Kafić do kafića, natrpani jedan na drugoga, no glazba sa jedne terase ne smeta gostima na drugoj (a, Rade, što kažeš na to?)

Cijene ujednačene: nema šanse da na razmaku od 100 metara za istu stvar možeš platiti i do 50-100% više.

Mogao bih o ovakvim stvarima pisati danima, za što nemam prostora. Zato samo ukratko: Poreč nije ništa od nabrojanog, sve opisano možete vidjeti na Rabu, u mjestima Lopar, Rab, Supetarska Draga i drugim mjestima koja su na turističkoj karti Hrvatske daleko manje poznata.

Godišnji odmor u pravom smislu riječi

[slika3]Ljetovali smo u malom mjestu imenom Lopar , na sjeveru otoka Raba. Ne previše, samo pet-šest dana, jer nas je otjeralo ružno vrijeme koje je zahvatilo cijelu Hrvatsku. Ugodna jutarnja vožnja pretrpanim motociklom preko Rijeke, pa Jadranskom magistralom do Jablanca trajala je samo nekoliko sati. Četiri su sata prošla od kretanja iz Poreča do smještaja u čistoj, urednoj i ugodnoj sobi sa vlastitim kupatilom koja je plaćena 26 Eura na dan, uključujući boravišnu pristojbu.

Pravi osjećaj da smo na godišnjem odmoru stekli smo već prelaskom na obalu Raba: čisto, biserno more, uređeno trajektno pristanište i gotovo neprekidna trajektna veza za samo 39 kuna (motocikl i dvoje putnika) daleko su od gužvi i redova koje morate čekati na trajektnim pristaništima za razvikana i daleko skuplja ljetovališta južnije, te od čekanja da nakon silaska sa Ipsilona preko Višnjana uđete u porečki prometni mravinjak.

Od Mišnjaka do Lopra (gdje smo bili smješteni) dodatnih manje od pola sata ugodne vožnje uskim i vijugavim otočkim cestama. Ako shvatite da ste na odmoru i da ne trebate žuriti, nećete se voziti predugo. Osim toga, iako su tamo ceste puno uže, bez «pametnih» semafora i rotora, nigdje nećete zapeti i bespomoćno sjediti dok se gužva ne raščisti.

Na ulasku u Lopar prvi široki smiješak radnice u Turističkom birou, koja nas je uputila na pravu adresu: Lopar nema ulica, sve adrese su «Lopar» i onda neki kućni broj.

Gdje god smo došli, ljudi su odnekud vadili turistički prospekt mjesta, obilježavali nam put, smješkali se, svugdje smo osjetili dobrodošlicu.

Nakon Poreča i njegovih namrštenih faca, kao da smo zalutali na neku drugu planetu.

Mogli bi naši turistički pregaoci na jedno malo studijsko putovanje na Rab, umjesto u Španjolsku

[slika2]Jer, bit će to daleko jeftinije za punjenje turističkog proračuna. Manje će koštati nego manjade koje organiziraju povodom ovog ili onog.

U Poreču ima puno slobodnih mjesta, naročito u privatnom smještaju, dok ih na Rabu ima jako malo. Sve je zauzeto a opet svi gosti «stanu» u parkirališta, na plaže, na trgove. Nema nereda, pretrpanih kanti za smeće, a ako ih i ima - odlično su sakriveni pa nam nisu smrdjeli.

Na par kvadratnih kilometara imate zabavu za odrasle i djecu: disco bar, noćni klub, beach bar, terasu sa živom glazbom, sale sa video igrama i bilijarom, teniska igrališta, hrpu štandova na kojima se prodaje identična roba ali - nema onog osjećaja provincije kao na našoj rivi.

Ili, kad se škalinima popnete u povijesnu jezgru Raba, pa kraj svakog kulturnog spomenika vidite lijepo oblikovane informacije na svjetskim jezicima.

Kao i u Decumanusu, i tamo žive domaći ljudi, no, putnik-namjernik nipošto neće imati osjećaj kako se nalazi u nekom provincijskom gradiću na sjeveru Afrike.

Na rivi vas nitko neće potezati za rukav da uplatite «piratenfahrt» ili slične izlete za naivne.

Ni jednom nas nisu potegli za rukav da uđemo u slastičarnicu ili restoran. Nema tamo «ajši-bajši». Jer im to ne treba. Jer su Rabljani očigledno puno «turističkiji» ljudi od Porečana.

Neće vam se odostraga «naguziti» i trubiti nikakav divljak koji nema pravo parkirati na rivi: imaju običnu rampu sa zaposlenim mladim ljudima, nikakve mambo-džambo tehnologije ne izmišljaju za jednostavnu stvar kakva je kontrola prometovanja pješačkim i polupješačkim zonama.

Pa, dobro, u čemu je fora?

Nisam neki doktor turističkih znanosti, ali cijenim da to nije ni potrebno biti kako bi se shvatilo da je osnovna razlika između turizma na Rabu i u Poreču ta da tamo njime upravljaju ljudi sa vizijom, sa osjećajem za mjeru, ljudi svjesni činjenice kako im život ovisi o osmijehu i dobroj, nadasve poštenoj usluzi, te koji dobro «plivaju» u okvirima koje su im zadali ekonomija i zemljopis.

Nemam, naravno, pojma u kakvom je stanju cjelokupan turizam na Rabu jer sam se tamo naumio odmoriti od mravinjačkog stresa, a ne zapisivati u bilježnicu pa onda sastavljati nekakav kvazistručni članak. Sve su ovo utisci običnog turiste koji je i sam stanovnik turističkog mjesta.

No, ono što sam vidio je daleko ljepše, bolje i ugodnije od bezidejnog porečkog turizma uspavanog na lovorikama davne prošlosti.

Ljudi tamo rade i (jesam li to ponovio dovoljno puta?) smješkaju se , za svoje propuste se ne "vade" na druge, poput direktora Turističke zajednice Istre Popovića koji misli kako su za nedostatak zabave krivi poduzetnici koji «nisu prepoznali šansu», umjesto da se zapita jesu li ti poduzetnici «gluplji» od onih koji su šansu vidjeli u vrijeme «crnog komunizma». Jer, gospodine direktore, ili morate omogućiti svim kafićima da rade do zore ili to morate onemogućiti svima. Tek će se tada, kad mu maknete nelojalnu konkurenciju, neki poduzetnik odlučiti «iskeširati» stotine tisuća i milijune Eura za investiciju u noćni bar.