Fotografkinja Ana Knežević o svom putu od Poreča do Voguea
Ana Knežević
Ajme, zašto ja, veli Ana Knežević kad je pitam za razgovor za
Parentium.com
. Evo zašto: prilazi mi samouvjerenim, nonšalantnim korakom, iz očiju joj sjaje krijesnice njezina mladog a već burnog života, osmijeh joj vrijedi koliko najbolja slastičarnica na Siciliji a njene fotografije – sve to govori kako je iza objektiva jedna osebujna, nemirna mlada žena koja ima meta pogled, vidi iza obzora vidljivoga. Na ovogodišnjem Street artu suzdržano se predstavila s nekoliko inspirativnih fotografija američkih motiva koje su pratili kraći tekstovi, poezija u prozi.
Ana Knežević završila je studij ekonomije – to je najformalnije i najdosadnije što se o njoj može reći. Nikada nije radila u struci. Zapravo izabrala je nešto sasvim drugo. Ima obrt i niz klijenata od turističkih tvrtki do Voguea i Armanija. Živi i radi u rodnom Poreču. Ali, tek sada počinje prava priča.
Pitam je o prvom odlasku u Ameriku, onom kad je njena mama mislila da se šali.
- To je bilo 2013, godine, još sam bila na fakultetu i s prijateljicom sam se prijavila na program Work and Travel u Sjedinjenim Američkim državama. Željele smo vidjeti svijet, pokupiti iskustva a za to smo morale zaraditi novac. To ljeto provele smo tri mjeseca radeći u malom gradiću u New Mexicu, nedaleko od granice s Meksikom. Život nam je ličio na seriju Breaking Bad. Mali grad, puno ilegalnih useljenika, droge i nasilja, prisjeća se Ana. Kaže kako osobno nisu imale loših iskustava, ali ih je život u tom gradiću dotakao na druge načine, otvorilo im pogled na život kakav su do tada gledale smo na filmu. Veselo su otišle od tamo potrošiti zarađeni novac na tri tjedna putovanja Amerikom.
- Pamtim to kao jedno od najboljih ljeta jer sam imala prijateljicu Sandru i bilo nam je zabavno zajedno, upoznale smo puno ljudi i jednog divnog čovjeka, profesora koji je bio zadužen za nas desetak stranih studenata i koji je o nama vodio roditeljsku brigu. Vodio nas je na izlete, dolazio po nas na posao ako je padala kiša a sigurno mu sve to nije bilo obaveza.
Kad se vratila u Zagreb zaposlila se u agenciji Work and Travel kako bi zaradila za sljedeći odlazak u Ameriku. Tada je izabrala gradić Jackson u slikovitoj planinskoj udolini Jackson Hole u Wyomingu u čijoj su blizini dva nacionalna parka, Grand Taton i Yellowstone.
- Živjela sam u nacionalnom parku, u gradiću koji živi ritam prirode i u kojem ljudi svaki slobodan trenutak koriste za odlazak u planine. Priroda me potpuno obuzela. To je okoliš u kojem kamo god da se okreneš, kamo god pogledaš imaš gotovo kadar, kao na filmskom setu. Ne znam kako bih to riječima dočarala. Fotografirala sam i ranije. Prvi fotić sam kupila 2008. godine da bih fotografirala iz užitka. U Jacksonu sam radila četiri posla kako bih uštedjela za profesionalni aparat i objektive, jer sam željela zabilježiti sve to što sam vidjela i što me fasciniralo, veli Ana koja je u Jacksonu radila, gledala i fotografirala dvije godine.
Vratila se u Hrvatsku diplomirati hotelijerski smjer na ekonomiji i nepunu godinu kasnije odabrala stručnu praksi, internship, odraditi u istom mjestu, u Jacksonu u kojem se svake godine odvija Wild Life World Festival. Tamo je provela narednih godinu i pol radeći za festival različite poslove, od uredskih do programa u zajednici, s djecom – a u slobodno vrijeme fotografirala iz osobne pobude, za svoj gušt. Kao da je to sasvim uobičajeno spominje kako ju je posao odveo u Bostonu na znanstvenom festivalu na kojem je nagradu dobila Jane Godal. Tada je imala priliku dati portfolio svojih fotografija stručnjacima časopisa National Geographic kako bi od njih dobila mišljenje o svom radu.
- To mi je bilo jako važno. I danas se sjetim njihove upute kako ne smijem biti nestrpljiva, kako se moram umiriti. Nisam bila svjesna da se na mojim fotografijama vidi to kako dok biram jedan kadar već mislim da bih ga trebala uhvatiti iz drugog kuta, smješka se Ana.
Nije od tada prošlo puno godina, ali za Anu se puno toga promijenilo i dogodilo. Najprije se vratila doma, ali joj nemir nije dao mira i nakon tri mjeseca odlučila je krenuti u Kanadu. Odrediše joj je bio grad Banff u istoimenom nacionalnom parku u Alberti.
Ana Knežević
- Iznajmila sam apartmančić u kući žene s kojom sam se jako lijepo slagala. Kuća je bila na brežuljku na rubi grada i svaki dan sam morala prehodati kroz gradić do posla. A mogla sam samo konobariti i trebalo je naći posao. Već sam nakon nekoliko dana naišla na jedno očaravajuće mjesto u kojem sam željela raditi, ispunila sam prijavu ali rekli su mi da trenutačno ne zapošljavaju. Bila sam strpljiva i nakon mjesec dana radila sam baš tamo u ekipi divnih ljudi. Bilo nas je petnaestak Kanađana i stranaca. Odlično smo se slagali. Posao nam je plaćao život a u slobodno vrijeme smo zajedno lutali. Planinarili, istraživali. Ja sam, naravno, fotografirala. Uvijek je netko bio za akciju a ustajali smo i u četiri ujutro da bismo našli pravo mjesto i svjetlo za izlaska sunca. Svi smo bili u nekoj tranziciji, tražili smo iskustva koja nismo nalazili doma, govori Ana vidljivo raznježena uspomenama na tih godinu dana u Kanadi kada je upoznala ljude s kojima je i danas u kontaktu. Kad se rodila nećakinja odlučila se vratiti, željela je, kaže, biti dio tog novog života a procijenila je i da joj treba stabilnost kako bi se prikupljena iskustva staložila.
- Dok sam razmišljala što raditi, došla je korona. Bilo je to za mene vrijeme za razmišljanje i planiranje, vrijeme za donošenje dugoročnih odluka. Prvo ljeto nakon korone sam konobarila, ali nisam prestala fotografirati. A onda je došla ponuda da fotografiram prilikom snimanja filma. Bio je to specifičan izazov i trebala mi je oprema koju nisam imala. Odlučila sam otvoriti obrt i uz poticaj države kupila potrebnu opremu, odradila taj posao pa su uslijedili drugi. To fotografiranje snimanja filma bio je važan trenutak za moje razumijevanje onoga što će postati moj životni poziv, kaže Ana. Objašnjava kako je taj proces nastajanja filma idealizirala, ali da je on daleko od glamura, a ono što je ona radila više nalik „baušeli“. U igri je ogroman tim ljudi pa ako nisi timski igrač, ispadaš.
- Posao koji je uslijedio nakon toga donio mi je stabilan niz klijenata. Nisam se mučila pronaći ih, ali muka je bila prijašnjih 15 godina do toga trenutka. Od tada radim putem društvenih mreža. Radim, radim, radim, stvaram različite portfolije koji me dovode do klijenata iz različitih branši. S prijateljicom Tajanom Licul iz Pazina stvorile smo portfolio za vjenčanja, za prijateljicu Deu Curić radila sam izložbu prigodom desete obljetnice modnog časopisa, a to me odvelo u Milano i tri puta u Pariz. Ušla sam u svijet mode, u Vogue i Armani. Nije to nešto što bih osobno izabrala jer me zanima, ali valjda taj moj pogled iz drugačijeg rakursa donosi specifičan rezultat, vrlo skromno govori Ana. Zapravo mi se čini da je skromnost inhibira – ne kao fotografkinju, jer je sjajna, nego u poslovnom smislu. Nadam se da će prijateljice ustrajati u podršci bildanju samouvjerenosti ove mlade žene nevjerojatne energije.
- Toliko volim biti u Poreču i toliko mi je ovdje lijepo da ne bih htjela putovati zbog posla, nego samo zbog izgradnje osobnih iskustava. To, doduše, puno košta jer mene zanimaju ekspedicije, istraživanja, ledenjaci... Treba za te izlete zaraditi a sad razumijem da svaki posao, za bilo kojeg klijenta može biti interesantan. To ovisi prvenstveno o meni. Uvijek imam na umu zašto sam počela fotografirati, koja je to vrsta potrebe bila. To mi je putokaz, veli Ana. Pri kraju razgovora komentiramo njene fotografije sa Street arta, pitam je je li i pjesnikinja.
- Ma neee, daleko od toga. To je samo bilo nešto što sam si ostavljala kao glasovne poruke da ne zaboravim o čemu sam razmišljala dok sam fotografirala te scene iz doline Jackson Hole u koji sam se vratila prije dvije godine kao turistica guštat i fotografirati prirodu. Radila sam samo ono što mi je duša tražila, družila se sa starim prijateljima, živjela kaubojskim životom. Ti američki nacionalni parkovi, to je ludo! Moraš se pitati je li stvarno to pred tobom ili je samo scenografija. Bila sam nedavno u Kirgistanu, jahali smo kroz tamošnji nacionalni park, ali to je potpuno drugačije, divlje.
Otkrivamo da voli i jahanje. U Poreču ima krug prijateljica koje se međusobno podržavaju, inspiriraju, zabavljaju a Anu iskustva hrane, uvijek živi aktivno, ne drži je mjesto, ali se Poreču uvijek veseli i grad joj je sidrište. Na kraju je pitam koju bi fotografiju izabrala za objavu uz razgovor. Smješka se i pita bi li bila primjerena ona ispod koje piše „The version of me that always appears in my dreams“ (ona ja koja mi se uvijek pojavljuje u snovima) – na leđima konja i s kaubojskim šeširom, u kontra svjetlu. Nevjerojatna porečka kaubojka Ana.













