Forši niste znali...

Forši niste znali da je lugarnica u šumi Ližnjemoro nedaleko od Valbandona, koja je posljednjih tjedana plijenila pažnju zbog rekonstrukcije derutne zgrade u velebnu vilu Hrvatskih šuma s bazenom, izgrađena vjerojatno sredinom 19. stoljeća, a služila je kao časnički klub austrougarske artiljerije.

Budući da su topnici tada ovisili o konjima, oko zgrade znane i kao gvardijanova kuća, nalazila se štala za konje, a u obližnjoj vali skriven je i obzidani bunar koji je opskrbljivao pojilo, ali i okolno stanovništvo sa stancije Barbo i iz Fondola.

Po svjedočenjima starijih, nakon Drugog svjetskog rata se u lugarnici nalazila i posada graničnog punkta na liniji razgraničenja između "savezničke" Pule i krajeva pod jugoslavenskom upravom. Mada je izolirana kuća sada izvan važnijih pravaca, kroz šumu je, tik uz kuću, nekada prolazio važan kolni put na koji su donedavno ukazivale isklesane kamene bankine i drvored.

U lugarnici je živio lugar s obitelji, prema nekim podacima, do sredine 70-ih, nakon čega je zgrada napuštena i sustavno uništavana, posebno zbog krađe kamenog i drugog građevnog materijala.

Austrija je imala višestruke koristi od Ližnjemora (Ližnje Moro, Lisignamoro, Lusinamori, Lisignan Morro) pa se njegov šumski fond iskorištavao i za brodogradnju u ranim danima pulskog arsenala sredinom 19. stoljeća. Cijenjeno su drvo koristili i Mleci, o čemu svjedoče izvješća o prilikama na Puljštini u doba Venecije.

Šuma se pod današnjim nazivom spominje već 1303. godine. Obitelj Sergijevaca, kasnije Castropola, posjed je u 13. stoljeću darovala pulskom franjevačkom samostanu. No, povijest joj je i starija, s obzirom na "skrivene" arheološke lokalitete poput rimskog kupališta.

Vlasnici su tijekom stoljeća bili i vitezovi s Rodosa,nasljednici templara, a pod državnu upravu vjerojatno je potpala za francuske uprave 1806. Od tada pa sve do Drugog svjetskog rata šuma igra značajnu gospodarsku ulogu, što je vidljivo i iz plana upravljanja Ližnjim Morom i Šijanom 1928.-1942., koji je u rovinjskim Attima (broj XXXIII.) 2003. objavio Marino Budicin. (Z. STRAHINJA)