Enis Žužić: Ne treba ići izvan Poreča da se nađu uzori u umjetnosti

Enis Žužić je treću godinu za redom dobitnik nagrade publike na Profuturi, velikoj skupnoj izložbi amaterskog stvaralaštva u Poreču. Ona je već više od desetljeća središnji događaj te vrste u gradu i okolici, i okuplja sve više autora i publike. Enis se proteklih godina iskazao i kao jedan od najambicioznijih amaterskih umjetnika u gradu. Rođen 1967. u Poreču, po struci je strojobravar, a radi kao vatrogasac. Sa suprugom i dvoje djece živi u Baderni. Talent i zanimanje za umjetnost je pokazivao od malih nogu.

Koliko ste dugo aktivni u amaterskom slikarstvu i kiparstvu? Koje materijale koristite?

Aktivan sam desetak godina, tad su bili prvi pokušaji. Sa slikarstvom sam intenzivnije krenuo tek 2013., a kiparstvu sam posvećen zadnje tri godine. U kiparstvu koristim isključivo željezo, ali sam eksperimentirao i s glinom. Radim i mozaik, aktivan sam u Društvu za skrb i promicanje održivog korištenja kulturne baštine Poreč koje organizira kreativne radionice izrade mozaika. Što se slikarstva tiče, uglavnom se radi o vježbama - kopijama djela nekih poznatih slikara koje su mi se svidjeli. U posljednje vrijeme počeo sam raditi i autorske radove, u akrilu, ulju na platnu i papiru. Isprobavao sam sve tehnike poput tuša, crteža, olovke i ugljena.

Odakle vaš interes za umjetničkim stvaralaštvom? Što vas je nagnalo da krenete stvarati?

Mislim da se čovjek rodi s nekim instinktom za stvaralaštvo. Još kao dijete me uvijek privlačilo nešto što je art, lijepo, ugodno za oko. Kao dječak sam krenuo kod Ivana Krajine na likovnu sekciju, što je tada bila izvannastavna aktivnost u kojoj smo radili s glinom i mozaikom ispred škole. Na likovnom odgoju imali smo natječaj Zagrebačke banke, bila je u pitanju čak i novčana nagrada koju sam osvojio u sedmom ili osmom razredu, a dodjela je bila u kinu. Znao sam da imam nešto u rukama i u sebi, no život te odvuče na neku drugu stranu. Prije petnaestak sam godina razmišljao o tome da ponovno krenem u umjetnost, ali sam se odvažio tek u zadnjih deset godina.

Kako su nastala djela s kojima ste se predstavili na ovogodišnjoj Profuturi, da li iz trenutka inspiracije ili iz dugog procesa stvaranja? Jesu li u pozadini tog djela neka posebna razmišljanja i ideje?

Imao sam neku drugu ideju za ovogodišnju Profuturu, ali zbog drugih obaveza sam kasno primijetio da je natječaj već pri kraju. Zato sam se odlučio za drugu ideju, o žici na platnu o kojoj sam dugo razmišljao. Želja mi je bila izraziti se što zanimljivije i drugačije, ali zbog vremenskog ograničenja, znao sam da je mogu brže realizirati. Možemo reći da je nastalo u jednom dahu, u trenutku inspiracije. Krenuo sam i “povuklo me”. Djelo je prikaz emotivnog stanja. Prikazana je zamišljena žena, možda majka, ili općenito žena zabrinuta za sve nas, poput moje supruge koja mi je podrška u svemu. Žena koja brine o tome hoće li biti sve u redu danas, sutra, prekosutra. Skulptura prikazuje kuglu na podlozi, a intencija mi je bila prikazati kako nam je Zemlja dala prirodu doslovno “na tanjuru” a mi je našim djelovanjem spaljujemo i uništavamo.

Pohađate li neku od umjetničkih radionica u Poreču?

Već sam treću godinu član Društva za skrb i promicanje održivog korištenja kulturne baštine Poreč. Iskoristio bih priliku da se zahvalim Deanu Jovićeviću koji me svake godine pozove da sudjelujem na umjetničkoj koloniji koju udruga organizira. Iako su tamo pozvani samo renomirani akademski obrazovani umjetnici, zahvalan sam jer imam fantastičnu priliku učiti i biti među umjetnicima koje ne susrećemo svaki dan. Član sam Likovne udruge Poreč, a četiri godine sam bio aktivan i u Likovnoj radionici Poreč kod Eugena Varzića, kojemu mogu zahvaliti na tome što me je u cijeloj toj priči jako motivirao. Na neki način gurao me u svijet umjetnosti jer, jednostavno, čovjek se u nekim momentima pokoleba. On me uvijek hrabrio, gurao i poticao da nastavim, zainteresirao me za slikarstvo, iako je mene primarno privlačilo kiparstvo, pošto sam po struci bravar, pa mi je prirodno bilo da radim nešto trodimenzionalno. Mislim da je jako dobro što sam prošao kroz proces slikarskog stvaralaštva jer u pozadini svake skulpture je crtež. Znam za umjetnike koji jednostavno krenu sa skulpturom, ali mislim da mi je puno lakše shvatiti skulpturu kad sam savladao crtež. To je i pokojni Dušan Džamonja znao reći i to mi se jako sviđa. Mogu spomenuti i Emila Knapića kao dobrog prijatelje koji me znao savjetovati u nekim stvarima, kad mi je trebalo informacija dobio sam ih od njega.

Je li vas iznenadila ponovna pobjeda na Profuturi po izboru publike?

Kad ideš na neki natječaj ili izložbu takvog karaktera, uvijek imaš neku nadu i očekivanja, naročito kad si u dvije godine dobio dvije nagrade publike. Bilo bi bezveze reći da se nisam nadao dobiti možda čak i prvu nagradu stručnog žirija. Na izložbi sam primijetio kako ljudi reagiraju, zaustave se, pogledaju, i pokazali su zanimanje te sam imao predosjećaj da bih mogao dobiti nagradu publike. Moja obitelj mi je priznala da nisu glasali za mene, a čak su i moji kolege bili ljuti što ih nisam zvao, ali ne želim se dovesti u situaciju da netko kaže kako dovlačim svoju publiku na glasanje. Vidio sam rezultate od lani i preklani i vidim da je dobro prihvaćeno.

Ovo je treći put da ste dobitnik nagrade publike na Profuturi. Što mislite, zbog čega vaši radovi tako lako nalaze put do publike? Možete li izdvojiti neke elemente, koje po vašem mišljenju, pobuđuju najjače impresije u publici?

Moja želja i cilj kod stvaranja je da kod promatrača pobudim neku emociju, da se vidi razmišljanje iza rada i da se čovjek može identificirati s tim. Mi smo svi malo razmaženi,  puno ljudi radi, slika i bavi se raznoraznim vidovima umjetnosti, ali biti originalan je jako teško. Mislim da sam pronašao put da budem originalan i mislim da publika reagira upravo na tu originanost mog rada, slike, skulpture i mog pokušaja da budem drugačiji, zanimljv, i da prenesem emociju.

Pratite li izložbe u Poreču, koja je zadnja koja vas se najviše dojmila?

Pratim, kad god imam informaciju da je izložba, obavezno odem vidjeti. Zadnje je bilo otvaranje izložbe prošlogodišnjeg pobjednika Profuture, Tomislava Horvata. Najviše me se dojmila izložba Oblikovanje imaginacije slovenskih ilustratorica Maje Kastelic, Milanke Fabjančič i Hana Stupica koja je trenutno postavljena u Zuccatu . Izložene su njihove ilustracije za slikovnice. Radovi su strašno dobri, pogotovo oni izloženi na prvom katu.

Bio sam i na predstavljanju knjige Zorana Predina koji me oduševio razmišljanjima, pogotovo jer smo ista generacija.

Imate li uzore u umjetnosti; koji umjetnici su presudno utjecali na vaše stvaralaštvo i izričaj?

Svaki umjetnik ima nekoga tko mu se sviđa ili čiji mu se rad sviđa. Osobno nisam vidio puno toga jer nisam baš previše putovao svijetom, ali Poreč je bogat skulpturama odličnih umjetnika. Imamo Tomislava Ostoju, Dušana Džamonju, Franu Kršinića. Meni najbliskiji je Džamonja, koji je također koristio željezo, lance, čavle. Uglavnom ne treba ići daleko da se nađu uzori. U slikarstvu od mlađe generacije svakako bih istaknuo Eugena Varzića, mog učitelja i uzora. Lovro Artuković mi je jako zanimljiv. Sviđaju mi se i radovi Zlatana Vehabovića, no možda me se najviše dojmio bosanskohercegovački slikar Safet Zec. Njegovi radovi su mi stvarno nešto posebno. Oslikao je crkvu u Vatikanu gdje je prijašnja slika maknuta prije 400-500 godina i nisu na to mjesto htjeli staviti nikakvu sliku. Nakon što je Vatikan otvorio natječaj, on je dobio zadatak napraviti sliku za tu poziciju u kapeli, i posvetio ju je sam papa.

Kakva je situacija po pitanju amaterskog slikarstva i kiparstva u gradu? Možemo li govoriti o stvaranju nove amatersko-umjetničke scene?

Stvara se i publika i zanimanje, i mediji su tu odradili svoje. Ja sam presretan što je, primjerice HRT pokrenuo HRT3, gdje možete pogledati dokumentarce o slikarima, kratke crtice o umjetnicima. Ako to mediji potiču, onda se i publika samim time javlja. Kroz Likovnu udrugu Poreč, Likovnu radionicu Poreč i kroz Mozaik City, prošao je jako veliki broj nadarenih ljudi. No, mislim da se više mladih treba uključiti. Živimo brzim tempom, ljudi se troše na čistu egzistenciju, a za umjetnost treba mir i inspiracija. Treba uzeti vremena i smiriti se, tek tada se nešto dogodi. Ja sam napustio bravariju, a zadržao sam se u vatrogastvu i to mi daje vremena za bavljenje umjetnošću. Ima određeni broj mladih koji se na kraju moraju boriti s egzistencijalnim problemima, a jako su talentirani i šteta što se ne bave time.

Primjećujem da se povećava publika, a i Grad Poreč dosta radi na promidžbi kulture jer su svjesni da će u predsezoni i posezoni time privući turiste koji su došli vidjeti nešto drugo. Žao mi je da taj stari grad možda malo ne zaživi; da ima više galerija, sadržaja, muzeja. Mislim da današnji turizam zahtijeva i jednu vrstu takve ponude. Ne odlaze ljudi u Toskanu samo radi prirodnih ljepota. Pogledajte samo Rovinj, koji je za kulturu u svome gradu napravio više od Poreča.

Planirate li održati samostalnu izložbu svojih radova u skorije vrijeme?

Mnogi me nagovaraju da održim samostalnu izložbu, ali mislim da još nije pravo vrijeme. Imam dosta radova, ali, mislim da mi fali još par kvalitetnih radova kako bih predstavio potpuno zaokruženu priču. Ako idem izlagati, želim da to bude baš ono što se meni osobno sviđa i čime sam do kraja zadovoljan. Tako da volio bih održati samostalnu izložbu, ali trenutno ona nije prioritet. Mislim da će vrijeme za to doći samo po sebi. Ne treba žuriti jer u žurbi se događaju pogreške. Cilj je da prije svega ja budem zadovoljan. Dosta sam samokritičan i vjerujem da će, ako ja budem zadovoljan, i publika biti zadovoljna. (dp)