Degradacija porečkog kazališta i njegovo svođenje na nivo pivnice

Muzej nam je godinama zatvoren, a foaje kazališta je kao centralno mjesto gradske kulture poslovnim potezom pretvoren u pivnicu, što je neku vrstu maksimuma neukusa dostiglo tijekom održavanja završnice Svjetskog prvenstva u nogometu kad je spomenuti prostor pretvoren u dvoranu za projekcije utakmica.

Pismom na tu temu obratila nam se čitateljica, a mi smo sa vama odlučili podijeliti njene stavove.

Obraćam Vam se s ogorčenjem, nažalost, a zbog meni neshvatljive degradacije jedne porečke kulturne institucije. Riječ je o pučkom otvorenom učilištu unutar kojeg djeluje kazalište, a u kojem sam nakon posjete kinu na dan odigravanja utakmice Brazil – Hrvatska zatekla pravu pivničku atmosferu. Foaje je smrdio na proliveno pivo, a radi se o kazalištu koje je od svog utemeljenja po programskoj aktivnosti u potpunosti pratilo programe opernih kuća velikih gradova poput Rijeke, Zagreba i Trsta. Iz tog su foajea skinute fotografije netom postavljene izložbe preminulog fotografa Renca Kosinožića, da bi se na zid moglo projicirati prijenos utakmice svjetskog prvenstva u nogometu???

Pritom sa žaljenjem moram istaknuti da je unutrašnjost kazališta bila krajnje neukusno načičkana mnoštvom hrvatskih zastava kojima u tom kontekstu i u tom aranžmanu u jednoj kulturnoj instituciji nipošto nije mjesto. Naprosto mi je bilo dirljivo gledati etičko klonuće kulturne ustanove koja je na taj način srozana na dno dna.

Nažalost, rijetko je kad na najznačajnijoj skalinadi jednog kazališta u Istri bilo toliko publike koja je možda i prvi puta došla u kontakt sa kulturom, a pamtit će ga vjerojatno jedino po nakaradno i profano namještenom projekcijskom platnu obješenom o stup  prekrasnog kazališnog stepeništa, jedne od najznačajnijih kazališnih zgrada u Istri, te po projekciji masovnog spektakla kojemu tu nikako nije mjesto.

Zar je to u skladu sa vizijom kulture ovog grada, koje su svima u posljednje vrijeme puna usta? U čemu se krije problem i kakva je budućnost kulturnih institucija ovoga grada, uključujući i godinama zatvoren muzej? Tko postavlja standarde kulture ovog grada i dozvoljava takvu degradaciju jedne ustanove u kulturi?

Zar građani i gosti ovog grada koji, nažalost, ne dijele entuzijazam za nogometom (a kojih nema malo!), nemaju pravo na oazu u sklopu kazališta, koja nogomet neće nekritički zagovarati kao masovni spektakl i obojati se bojama svjetske korporacije kakva je FIFA? Što kazalište kao kulturna institucija time dobiva? Vjerujem da gubi puno više nego što dobiva od ugostiteljske djelatnosti. Koliko košta ugled javne ustanove u kulturi? Što se događa sa godinama građenim ugledom kada ovako trivijalan komercijalni sadržaji nadvlada kulturni program?

Osobno i intimno smatram da su to znakovi civilizacijskog neuspjeha čudne strukture neosjetljive na urbanitet, pojam građanskog i kulturu uopće, koja ovaj grad godinama potiskuje involucijom prema ruralnom, uništavajući povijesne naslage urbaniteta koje su gradile prethodne generacije stanovnika ovoga grada. Gdje je vizija gradnje urbane orijentacije kakvu grad kao što je Poreč po svojoj slavnoj prošlosti, kao upravno, vjersko i kulturno središte Istre sve više i više gubi? U tako nasilnoj koegzistenciji inkompatibilnih sadržaja u malome gradu nezamislivi su veće izrugivanje kulturi kao takvoj i šteta koja joj se nanosi!

Koliko još ovakvih događanja možemo očekivati u budućnosti? Ne bi li sadržaj koji se dovodi u kazalište morao biti kompatibilan sa sadržajem i značenjem takve ustanove? Dovode li takvi sadržaji u kazalište novu publiku, ili naprotiv, ometaju one koji su zainteresirani za primarnu djelatnost ustanove?

Ugled ustanove je nekritičkim veličanjem nogometa kao masovnog spektakla zasigurno doveden pod debeli upitnik. Ovakvo svrstavanje na stranu masovnog društvenog fenomena uništava zadnje ostatke slobodnomisleće kulture i društva kakvome težimo. Profesionalni nogomet, koliko je poznato, generira nacionalnu i političku nesnošljivost i huliganstvo, nasilje na stadionima, potiče ekonomsku nejednakost (što je i vidljivo u masovnim protestima širom Brazila) a nerijetko i kriminalnu djelatnost putem kladionica. Ne bi li kultura svojim poslanstvom trebala biti iznad takvog primitivizma? Je li ovom kulturno klonulom gradu uopće stalo do vlastite povijesti i kulture? Grad mozaika i UNESCO-ve baštine ili grad štandova i jeftine populističke zabave? Je li nogometu doista mjesto u jednom od najstarijih i najljepših kazališta ove županije?

Vjerujem da će se takvi događaji ponavljati i ubuduće, u što ćete se vjerovatno moći uvjeriti i sami, stoji u pismu naše čitateljice.

Kazalište u Poreču je izgrađeno 1887. godine te prvo vrijeme nosi naziv „Teatro Comunale", a 1901. godine biva preimenovano u „Giuseppe Verdi", u čast tada tek preminulom skladatelju. Izgradnja porečkog zdanja se dugo planirala, pa je u prosincu 1884. godine na sjednici općinske vlasti odobrena izgradnja škole, cisterne i gradskog teatra.

Gradski čelnici su smatrali da treba biti smješteno u zgradi koja će krasiti grad pa su ga odlučili graditi na zemljištu tadašnjeg porečkog načelnika Francesca Sbisà. Kredit u iznosu od 45.000 kruna Općina Poreč zatražila je od „Instituta di Credito Fondario", dok je još 7.000 kruna naknadno bilo dobiveno za dodatne radove. Tadašnji građanski sloj je izražavao snažnu želju za vlastitim kazalištem, a sličnu su imali i ostali gradovi, pa se tako u Labinu teatar otvara 1865., u Puli 1880. a u Pazinu 1912. godine. Porečko kazalište je otvoreno 10. prosinca 1887. godine pod nazivom „Teatro Comunale" (Općinsko kazalište), a 15. veljače 1901. godine, mjesec i pol dana nakon smrti Giuseppe Verdija odlukom Općinskog vijeća preimenovano u Teatro Comunale „Verdi" - Parenzo . Ovo ime će zgrada nositi do kraja Drugog svjetskog rata .

Kazalište je građeno prema projektu tršćanskog arhitekta Domenica Pulghera. Glavno pročelje ima oblik gotovo pravilnog kvadrata, vertikalno je podijeljeno na tri dijela, s dva uža bočna izdužena dijela te uglova naglašenih rustikalnim kamenom. Središnji dio u prizemlju raščlanjen je na tri velika lučna otvora koja nose masivni stupovi. Godine 1902. kazalište je u potpunosti osvijetljeno svijećnjacima i sigurnosnim svjetlima, 1907. godine uveden je plin, a 1910. godine uvodi se i električna rasvjeta. Unutrašnjost su uredili renomirani scenograf Lorenzo Guidicelli i pomoćni slikar Giacomo Rossi iz Trsta.

Tijekom 1910. godine kazalište u Poreču je na kratko vrijeme zatvoreno zbog preuređenja koje je vodio općinski tehničar Bernardino Fabro. Ponovno je otvoreno 19. studenog 1910. godine, a prilikom ponovnog otvaranja Općinsko vijeće imenovalo je kazališnu upravu ( Direzione Teatrale ) koju su činili Angelo Danelon, Giuseppe Antunovich i Lino Crast. Lina Galli smatra da je kazalište moglo primiti 600 ljudi, ali nacrti pokazuju da se u galeriji nalazilo 64 sjedeća i 55 stojećih, a u parteru 96 sjedećih i 250 stojećih, što je ukupno 465 mjesta.

Ceremonija otvaranja porečkog kazališta započela je instrumentalnom izvedbom Himne Istri koju je izveo porečki orkestar. Zatim je izvedena predstava Paola Ferarija „Goldoni e le sue sedici commedie nuove" družine Benini - Sambo. Uslijedila su brojna gostovanja dramskih kazališnih družina i dramskih amaterskih skupina iz susjednih gradova, a sa svojim su izvedbama gostovali i brojni porečki dramski amateri. Početkom siječnja 1890. godine teatar ugošćuje i opernu liriku družine Conti koja izvodi operu „Don Pasquale" Geatana Donizzetija i „Seviljski brijač" Gioacchina Rossinija.

Visoka razina kulturne i glazbeno - scenske djelatnosti u Poreču po repertoaru se nije puno razlikovala od programa opernih kuća velikih gradova ( Rijeka , Zagreb, Trst ), čemu u prilog govore izvedena djela kao što su npr. Bellini: Norma , I Puritani ; Bizet: Carmen; Donizzeti: La Favorita , Lucia Lammermoor ; Jones: La Geisha ; Lehar: Vesela udovica, Il Conte di Lussemburgo; Leoncavali: I Pagliacci; Ponchielli: La Gioconda ; Puccini: Manon, Tosca; Rossini: Seviljski brijač; Straus: Un sogno di Valzer; Ugolini: Zbor zvona; Velverde: La Gran Via ; Verdi: Traviata, Nabucco, Rigoletto, Krabuljni ples, La Forza del destino, Ernani, Trubadur .

Uz dramske predstave, opere i operete, bila je prisutna i značajna glazbena koncertna djelatnost, gdje su prevladavali talijanski autori i izvođači. Održavana su i brojna tematska predavanja te plesovi i maskenbal. Početkom 20. stoljeća i dolaskom filmova, dvorana kazališta je postala i kino dvorana. Dana 28. prosinca 1913. godine porečki amateri su vlastitim glazbenim snagama održali koncert u spomen stogodišnjice rođenja Giuseppe Verdija, a nastupili su domaći orkestar, limena glazba i gradski zbor, sa sveukupno više od 100 izvođača koje je vodio maestro Orazio Ugolini. Sljedeći dan održan je komemorativni skup na kojemu je Attilio Tamaro iz Trsta govorio o već spomenutom skladatelju. Za istu prigodu Ciro Rossi izgradio je bistu Giuseppea Verdija koja je tom prilikom otkrivena.

Danas se na mjestu nekadašnjeg kazališta nalazi sjedište Pučkog otvorenog učilišta Poreč. ( Istrapedia )