Cuccurinu lakše preskočiti izbore nego prag

[slika1d]Piše Goran PRODAN

Iako u javnosti uglavnom prodaje pilu naopako, sasvim je izvjesno da Plinio Cuccurin, najbogatiji čovjek u Istri koji se javno bavi politikom, vrlo pomno analizira mogućnost da nastupi na predstojećim parlamentarnim izborima. Pritom ga najvjerojatnije ne zanima samo mjesto u Saboru koliko želi i u toj javnoj utakmici pokazati svoju moć i uvjeriti sebe i druge da njegovi modeli povezivanja javnog i privatnog interesa (i novca) imaju podršku i izvan malih Bala kojima suvereno vlada.

[slika2l]Da ovo nije proizvoljna konstrukcija, može se iščitati i iz njegovih pitijskih izjava hoće li na skore izbore za Sabor ili ne, ali i iz stalnog širenja njegove inicijative neformalnog povezivanja nezavisnih lista u Istri koja je nedavno proširena i na Liburniju i riječko područje. Prijelaz preko Učke je razumljiv, jer u Hrvatskoj se saborski zastupnici biraju u deset izbornih jedinica (ne računajući dijasporu i nacionalne manjine), a Istarska je županija u Osmoj, zajedno s Rijekom i njenom primorskom okolicom.

[slika3d]Cuccurinova ideja o zajedničkom nastupu nezavisnih nije nova. Na izbore za Skupštinu Istarske županije 2005. izašla je nezavisna lista Bruna Poropata, na kojoj je ovaj rovinjski »IDS-ov disident« okupio širi krug ljudi koji su u više istarskih gradova i općina bili nositelji lokalnih nezavisnih lista. »Za šaku glasova« ostao je ispod 5-postotnog izbornog praga. Da je tada imao podršku najjače istarske »nezavisne« (također »IDS-ove disidentice«) Puljanke Loredane Štok, sigurno bi bio ušao u Županijsku skupštinu.

U pokušajima objedinjavanja nezavisnih – što je prilično nemoguća misija jer su po političkim profilima (ako ih uopće imaju) vrlo heterogeni – najblesaviji je svakako onaj Zagrepčanke Tatjane Holjevac, inače nezavisne predsjednice Skupštine Grada Zagreba. Ona je osnovala političku stranku Sjedinjene nezavisne liste s nakanom da, kao što ime govori, objedini nezavisne širom Hrvatske. Našla je i neke sličnomišljenike u Istri, ali temeljni promašaj je u kontradikciji. Teoretski, nezavisne se liste osnivaju kao građanske, nestranačke, čak i protustranačke izborne opcije. Osnovati stranku nezavisnih lista njihova je potpuna negacija.

Međutim, očito je, ovako ili onako, brojkama koje nose »nezavisni« teško odoljeti. Primjerice, na posljednjim lokalnim izborima, prije dvije godine, u istarskim općinama i gradovima od ukupno 80 tisuća važećih glasova blizu 16 tisuća dobile su nezavisne liste. To je velikih 23 posto. U mehaničkom zbroju već samo s tim glasovima jedna bi nezavisna lista na izborima za Sabor u cijeloj 8. izbornoj jedinici glatko dobila jedan od 14 raspoloživih mandata.

[slika4l]No, politika nije mehanika, a velike su i razlike između izbora na lokalnoj i državnoj razini. Prvi problem je što kandidacijska lista za Sabor ima samo 14 mjesta tako da nema šanse da se na njoj pojave svi u svojim malim sredinama popularni »nezavisni« koji bi time privukli birače. Na lokalnim izborima 2005. u Istarskoj županiji sudjelovalo je ukupno više od 50 općinskih i gradskih lista s epitetom »nezavisna«. Cuccurinova je bila jedna od najuspješnijih s 53 posto glasova baljanskih birača. No, u apsolutnim brojkama to je svega 336 glasova, osam puta manje nego je u Puli dobila Loredana Štok. A Štok i Cuccurin imaju u politici manje zajedničkoga nego Damir Kajin i Lino Červar, vjerojatni nositelji IDS-ove i HDZ-ove liste u Osmoj.

Bez nezavisnih tipa Loredane Štok i bez glasova onih nezavisnih koji su zapravo prikrivene filijale nekih stranaka, Cuccurinova »koordinacija« postaje glasovno prilično tanka. Istina je, u njoj su uglavnom uspješnije nezavisne liste, koje jesu ili bijahu na vlasti. No, riječ je ipak samo o općinama. Te su liste na posljednjim lokalnim izborima, uključujući i one za neke mjesne odbore, u Istarskoj županiji osvojile tek nešto više od dvije tisuće glasova. Pribrojimo li i glasove, niti tisuću, koje nose nedavni pristupnici »sporazumu« nezavisnih iz susjedne županije, još smo jaaako daleko od same pomisli na prijelaz izbornoga praga. Možemo tu brojku i udvostručiti – što zbog realnih simpatija birača koje su štufale stranke, što zbog pretpostavljivo uspješne predizborne kampanje (tim više što novac za nju nije u pitanju, a to nije mala stvar) – ali i to je tek polovica potrebnog za preskočiti prag. To jako dobro zna i Cuccurin pa još važe hoće li se odvažiti na parlamentarnu izbornu avanturu.

A da je riječ o avanturi, pokazuju i rezultati izbora za Sabor 2003. Ni na njima, kao ni ranije, niti jedna nezavisna lista, a ovajput ih se natjecalo ukupno 50-ak, ni u jednoj »normalnoj« izbornoj jedinici (bez dijasporske i manjinskih), nije bila ni blizu izbornog praga. Najbolji rezultat, više od 7.000 glasova, ali tek 3,4 posto važećih, imala je nezavisna lista poznatog tajkuna Vlade Zeca iz Velike u 5. izbornoj jedinici, u dijelu Slavonije. Bilo bi i Cuccurinu slatko biti prvi. Međutim, slatko bi mu se smijali Kajin & co. ako ne uspije.

Realnije je očekivati da Cuccurin, bez obzira što kao mnogi bogataši želi novčanu moć pretočiti i u političku (naravno, na dobrobit naroda), ipak preskoči ovogodišnje izbore.