Carla Roberta Jugovac prvakinja ritmičko-sportske gimnastike u vježbi sa čunjevima

Svaka osvojena medalja oko vrata mlade sportašice zasigurno zavrjeđuje pohvalu i nekoliko skromnih riječi u medijima. Povod ovom razgovoru je zlatna medalja u vježbi sa čunjevima, te još dvije bronce na 19. pojedinačnom prvenstvu Hrvatske u ritmičkoj gimnastici koje je prošlog vikenda osvojila Carla Roberta Jugovac , učenica I. razreda jezične gimnazije u Poreču. Natjecanje je održano u dvorani Žatika, u organizaciji Hrvatskog gimnastičkog saveza i Kluba ritmičko-sportske gimnastike ''Poreč''.

S ponosnom vlasnicom najsjajnijih odličja razgovarali smo u ''praznom hodu'' njezinog dana, u kratkom vremenu nakon nastave, a netom prije početka sportskog treninga.

[slika1w]

Carla, ti si Novigrađanka s cjelodnevnim boravkom u Poreču. Zašto Poreč?

Krenut ću od kraja. Za nekoliko dana završavam prvi razred jezične gimnazije u Poreču. Još sam u osnovnoj školi s odličnim uspjehom iz jezika znala da ću upisati ovaj smjer. Moja su se očekivanja ispunila, nije bilo lako, ali mislim da sam uspješno povezala svakodnevne višesatne treninge i zahtjevne školske obveze.

Kako izgleda dan jednog sportaša - gimnazijalca?

Nakon sedam sati provedenih u školskoj klupi svakodnevno odlazim na treninge koji traju 3 sata. Kući sam oko 18,30 i tada se mogu posvetiti učenju, pisanju zadaća i seminara. Vikendima, ako nisam na natjecanjima (najčešće u inozemstvu), imam više vremena, pa pripremam gradivo za cijeli tjedan.

Kad je počela tvoja ritmička priča?

Počela sam vrlo rano, u petoj godini, kada su me roditelji upisali u rekreacijsku grupu pri Klubu ritmičko-sportske gimnastike ''Poreč''. Treninzi su bili dva puta tjedno, a godinama se njihova učestalost povećala do svakodnevnog treniranja po svim porečkim dvoranama. U sedmoj godini prešla sam u takmičarsku grupu i od tada počinje moj «lov» na medalje. Zvuči čudno, ali u svom sportu sam postala seniorka u petnaestoj godini.

Što ritmiku razlikuje od drugih sportova?

Kao prvo, dresovi koje nosimo. Naime, izrađuju se po narudžbi i ručno, s mnoštvom detalja. U kreiranju sudjelujemo i mi, jer su važne i boje koje želimo uskladiti s rekvizitima. Rekviziti čine posebnost ovog sporta, jer ih kao takve nigdje drugdje ne susrećemo. To su: obruč, traka, čunjevi, vijača i lopta. Meni osobno najdraža je traka, jer se njome mogu najljepše izraziti.

Nabroji nam najveće uspjehe u tvojih deset gimnastičarskih godina?

To će biti malo teže jer je medalja mnogo. Bila sam državna prvakinja u svim kategorijama, a broj drugih i trećih mjesta jednostavno ne znam. To mi je donijelo mnoga priznanja, od koji su mi najdraža ona kada sam proglašavana najboljom perspektivnom sportašicom Poreča i najboljom sportašicom Novigrada. Posebno su lijepa i svečana uručenja kada se skupe svi sportaši i uručuju im se priznanja, a vi znate da ste i vi razlog tome. Zadnji uspjeh mi je osvajanje prvog mjesta u državi u vježbi sa čunjevima i treća mjesta u lopti i traci. Za svoje uspjehe «nagrađena» sam kategorizacijom od strane Hrvatskog olimpijskog odbora i povlasticama koje to donosi.

Koji su ti sportski planovi?

Namjeravam se i dalje baviti gimnastikom sve dok mi obveze u školi budu dozvoljavale. Ujedno bih htjela stručno se usavršavati u ritmici i postati međunarodna sutkinja koja će uz rub tepiha ocjenjivati vježbačice. Ovih deset godina prošlo je kao u snu. Obišla sam dosta zemalja, upoznala mnogo dragih ljudi i naučila dosta toga o sportu, ali i o životu. Bavim se jednim od bazičnih sportova koji osim tjelesnih, razvija i psihomotoričke sposobnosti. To je neprocjenjivo iskustvo.

Uz sve ovo što smo čuli, nađeš li vremena za svoje prijatelje i sebe?

Naravno, za prijatelje se uvijek nađe vremena. I za ono do čega vam je stalo, a ja obožavam ples pa sam se uključila u USB Poreč gdje uživam u hip-hopu i drugim plesovima. Sigurno ste nas gledali sredinom svibnja na Svjetskom natjecanju u plesu, ovdje u Poreču!?

Gabrijela Debelić, prof.