Capravela: Intervju sa najbržim jedriličarom Hrvatske: Oliverom Biljmanom

Kako uloviti nekoga koji je najbrži u Hrvatskoj? Kako mu stati na rep? Razmišljali smo zasurfati za njim, ali onda biste na ovaj intervju čekali godinama ... Pročitajte kako se je Oliver Biljman iz Umaga, troskutrki prvak Hrvatske u klasi FORMULA, razvio u najbržeg jedriličare Hrvatske postigavši na svojoj dasci brzinu od 38,12 čvorova.

Ipak, išli smo jednostavnijim putem i potražili Olivera tamo gdje se skuplja sjeverno-istarska scena surfera: podno hotela Sipar u Umagu, pored svjetionika Garofulin, gdje se stvara dobar val i gdje se razvija pravo jugo. Dan je tmuran, jugo puše, na horizontu nigdje nikoga, ali Oliverovo auto i prepoznatljiva prikolica su na lokaciji. Mora da je u vodi. Koncentrirano tražimo bijelo jedro sa crvenim brojkama CRO7...eno ga! Samo tanker i Oliver. Između dva tri surfa, mjenjanja jedara i kratkih okrepivanja (jer po meni surferi ne jedu ništa, oni žive od ljubavi prema surfu), uhvatili smo malo vremena i zamolili ga za intervju. Pristao je!

CAPRAVELA: Oliver, nedavno si postao najbržim jedriličarom Hrvatske. Pisali smo o tome na našem portalu. No, povod našeg intervjua nije samo tvoj rekord, već je predstaviti te malo pobliže našim čitateljima i ispričati tvoju priču, tvoje prve korake u optimistu i otkriti tajnu kako si postao najbržim jedriličarem u državi! Reci nam za početak, gdje i kako je sve počelo, te tko je krivac za sve to?

OLIVER BILJMAN: Počeo sam davne 1985. ili '86, tko se to više sijeća u YC Hempel Albatros u Umagu. Tata je krivac, on je nama (bratu i meni) sastavljao makete od brodova i jednog dana kada je vidio oglas u novinama za školu jedrenja u klubu tj. da traže mlade naraštaje, prijavio nas je. Otišao sam i zagrizao odmah! I moj je tri godine stariji brat Boris bio samnom. Oboje smo zavolili jedrenje i zajedno savladali osnove u klasi OPTIMIST. Moj je brat kasnije zbog fakulteta nažalost odustao iako je ljubav prema moru i jedrenju ostala. Nas dvoje smo znali izaći u 470, u starije dane, radi gušta. Da, gušt je bitan kod mene! Sjećam se jednog izlaska u 470, ja na kormilu, moj brat na trapezu, uživamo vani, a kada ono odjednom skoči nam deflin po provi! Ajme, kako smo se uplašili! Mislio sam da je morski pas i od straha pustio kormilo. Moj se brat nije više mogao spasiti, još uvijek zakačen na trapezu ostao je u moru. Na kraju smo se oboje smijali, ali ovaj prvi susret sa delfinom ostao mi je do danas duboko u sjećanju!

CP: Da li se išlo i na regate u optimistu?

OB: Da, da naravno. Mislim da je moj najbolji rezultat onaj iz 1987. kada sam na Prvenstvu Jugoslavije bio 12.

CP: Kada i kako si prešao u surfere?

OB: U klubu u kojem sam trenirao na optimistu imali smo jako puno surf opreme koja je ostala od Evropskog Prvenstva koje se 1981. održalo u Umagu, tako da smo mi nakon treninga znali uzeti surf daske i pokušavali surfati. Nismo imali nikoga, koji bi nam pokazao kako se s time barata. Bili smo samouki. Krenuli bi prema vani i onda bi sa sredine uvale zvali da nas dođu pokupiti, jer nismo znali kako nazad. A dogodilo mi se i da sam izašao sa druge strane luke i propješačio cijeli Umag i natrag u marinu i to u kupaćim gaćicama. To je normalno kod surfa, na početku više hodaš nego surfaš (smijeh). To su bili moji počeci u surfu, davne 1991. godine. Uglavnom sam jedrio samo za gušt. Imao sam stvarno puno volje, a nikakvu opremu. To su bile godine rata, nove opreme nije bilo, jedrilo se na ostacima, ali meni to nije smetalo.

CP: ... i tko je na kraju bio dobra vila?

OB: Moj tata. Tada još nisam imao auto, pa mi je tata napravio prikolicu koju sam vukao biciklom. Na prikolicu bi stavio moju dasku, jarbol i jedro i išao bi na more. Prema moru je uvijek bilo lako, ali kada bi se vraćao kući, iscrpljen od surfanja, protiv vjetra, ispustio bi bio i dušu. Ali na odustajanje nisam ni pomislio, iako neke pute nisam bio u stanju nakon surfanja držati žlicu u ruci. A druga dobra vila bila je moja dugogodišnja ušteđevina! Da, sve sam dao za tu jednu dasku, mislim da je to bilo nekih 600 ondašnjih njemačkih maraka - jaaaako puuunooo! Uz dasku, imao sam stara jedra, staro odjelo, stari trapez ... brat i ja smo bili toliko opijeni tom drogom da smo znali šivati jedra preko noći, ako je prognoza za sutradan davala dobre surferske uvjete! Ja sa jedne strane jedra, on sa druge, i onda smo si ”davali” iglu, i tako cijelu noć. To su bila vremena...

CP: Puno spominješ brata, koliko je on bio važan u tvojoj surferskoj karijeri?

OB: Puno, iako on nikad nije bio tako ustrajan kao i ja. Otišao je studirati, i u biti nas je ta daljina još više i spojila. Bio je bitan, jer je uvijek bio uz mene i spreman za bilo kakvu akciju. U mlađim smo danima izlazili zajedno na 470, poslije smo surfali zajedno, šivali jedra, on mi je darovao svoju prvu dasku ...

CP: Od '91 do profesionalnog surfanja danas prošlo je vremena, si pokušavao studirati?

OB: Moram priznat da nisam bio baš neki đak, jer kada je puhalo za mene nije postojala škola, vjetar je za mene značio PRAZNIK. Ali sam ipak pokušao odraditi srednju pomorsku školu u Portorožu. Međutim nije išlo. Nakon što sam pao svih sedam ispita, pustio sam se „studiranja“.

CP: Kako si postao ”ozbiljan” surfer? Tko te povukao u tu scenu?

OB: Postojala je u moje doba surferska klika u Umagu. Među njima je sigurno Klaudio Poceko. Oni su se valjda toliko sažalili nadamnom kada su me vidjeli da biciklom vučem prikolicu sa surfom, da su me pozvali k sebi u klub. Uz njih sam puno napredovao, lakše dolazio do opreme i do potrebnih savjeta. Sredinom devetesetih taj korak značio je za mene redovne treninge, a ja sam kada je u pitanju surfanje ipak radiša, pravi ”štreber”, tako da mi je to jako odgovoravalo. U počecima sam vozio samo SLALOM, FORMULE kao klase još nije bilo. Za slalom trebaju uvijek posebni uvjeti, puno vjetra, a kod nas nema toliko konstantnih dana, tako da se to sve svodilo na 50-tak izlasaka godišnje.

CP: Kada se pojavila FORMULA kao klasa?

OB: Krajem devedesetih pojavila se FORMULA kao klasa u Umagu. Prvo nismo bili oduševljeni tim smiješnim daskama, ali na kraju smo shvatili da je ta klasa puno adekvatnija za naše uvjete nego klasa SLALOM. Naime, dok smo mi slalomaši čekali na kopnu da vjetar digne, imajući na raspolaganju samo jedra od nekih 5-6m2, formulaši su bili vani i glisirali po 12čv vjetra! Ta činjenica me je ponukala da ipak isprobam tu klasu, jer volim sve što je brzo. No, opet je tu bio problem novac. Radio sao sezonski i nisam si mogao priuštiti novu dasku i jedro za klasu FORMULA. Ali tu je važnu ulogu odigrao moj brat, koji si je nabavio jednu školsku dasku za surfanje. Ubrzo sam mu je zgrabio i počeo je koristiti više od njega. Shvatio sam da su treninzi u ovoj klasi bitni, da postoji i taktika u regati, da su startevi važni, a kao što sam prije rekao, ja sam radiša, pa ako postoji klasa koja će taj rad i cijeniti, onda je to FORMULA. Obćinila me ta klasa potpuno, kao droga, nisam znao kako, ali sam znao da si trebam pod hitno nabaviti jednu FORMULU. I u nju sam uložio svoju ušteđevinu.

CP: Kada se pojavljuju prvi sponzori?

OB: Prvi sponzori pojavljuju se 2004/2005. Slovenski Surf Shop iz Ljubaljane davao mi je surfersku opremu po povoljnijoj cijeni. To mi je puno značilo. Dakle od onih 50 dana jedrenja u godini, dok sam kao slalomaš čekao vjetar, 2004. sam ozbiljno krenuo u klasi FORMULA i u svojoj prvoj regati ”Spring Cup” u Izoli osvojio odmah u prvom plovu prvo mjesto! Dobro, moram objasniti, da su se drugi učesnici zeznuli, jer su otišli na krivu bovu od orce, a ja sam odmah izabrao pravu, ali sam i tu prednost znao sačuvati do kraja. Regatu sam završio ukupno treći, to je ujedno bio i moj prvi pehar. Te sam prve godine osvojio i titulu vice prvaka Države, a druge godine 2005. postao sam prvakom Države u klasi FORMULA u Vignju na Pelješcu. Bio sam prvi hrvat, ali sveukupno drugi, jer je slovenac sa olimpijskim stažom Stojan Vidaković bio sveukupno prvi. I to me je jako smetalo, htio sam slijedeće godine biti sveukupno najbolji!

CP: ...i, je li ti uspjelo?

OB: Ne! 2006. ponovno sam bio drugi, ali uzeo drugu titulu prvaka države u klasu FORMULA, no to mi nije bilo dosta. Ove godine sam napokon ostvario moj cilj i postao sveukupnim pobjednikom Prvenstva Hrvatske 2007. u Vignju na Pelješcu.

CP: Nakon tri titule Prvaka Hrvatske, koji su tvoji slijedeći ciljevi?

OB: Krajem 2005. krenuo sam profesionalnije u cijelu tu priču, pojavio se sponzor, firma TEHNOMOBIL i Goran Zeljko, koji mi pokrivaju troškove odlaska na regatu i opreme. To mi je jako puno značilo iako me je stavilo i pred puno testiranja! Neki daljni cilj sigurno mi je držati titulu Prvaka Države u klasi FORMULA. Ali zajedno sa sponzorom otvorile su se nove mogućnosti, ”vratio” sam se klasi SLALOM 2006. tako da već dvije godine se paralelno takmičim i u toj klasi. Tu sam stigao do 3. mjesta na Prvenstvu Hrvatske ove godine.

CP: Čime se hraniš, kako treniraš, od kuda ti snaga za sve to?

OB: (Smijeh) pa evo sa sobom imam ruksak sa vodom, u pauzama na kopnu imam vremena se okrijepiti, a neophodno je osim izlaska na vodu trenirati i u teretani. Imam svoje utege, pa si odradim svoje treninge kod kuće, međutim najteži trbušnjaci su mi oni kada se svako jutro dižem iz kreveta (smijeh). Volim vozit mountain bike, pa kada se zasitim surfa i mora, sjednem na biciklu i odradim si turu po Istri. Shvatio sam da negdje sa 82kg idem najboje, ali trenutno se ne mogu maknuti sa svojih 78kg. Također vrlo bitan dio treninga je mentalni trening. Kada nema uvjeta za surfanje, razmišljam puno o tome i vozim u glavi, to mi jako puno pomaže.

CP: Razmišljaš o internacionalnom nastupu? Imaš olimpijskih ambicija?

OB: Jedrio sam na internacionalnom EURO CUPu za surfere 2006. u Švicarskoj na Silvaplani i osvojio 16. mjesto, s time da sam u jednom plovu bio 4.! To su prave regate na kojima nastupa i do 70 daskaša. Do sada još nisam nikad bio na Evropskim ili Svjetskim Prvenstvima, to bi još volio posjetiti. Ove godine je Svjetsko u Brazilu, malo je predaleko i preskupo, tako da mi je opet izmaklo. Olimpijska me daska još ne interesira, jer oni nemaju minimalne granice za vjetar, pa moraš jedrit i kada je manje od 7čv, a to za mene onda nije gušt.

CP: Odaj nam tajnu: što više voliš FORMULU ili SLALOM?

OB: Ma ja najviše volim brzinu i samo brzinu. Volim ja i skakat, ali tamo uvijek polupan puno opreme. Međutim, ako bi trebao birat, onda bi za naše podneblje izabrao FORMULU, jer jednostavno od 365 dana u godinu imati ću više uvjeta za FORMULU nego za SLALOM.

CP: Pisali smo o tvom brzinskom podvigu u Namibiji i sada se možemo pohvaliti da imamo čast razgovarati sa najbržim jedriličarom Hrvatske! Odakle ta idea?

OB: U Hrvatskoj još nije bio postavljen taj rekord, a kako je pitanje brzine, ta me idea sponzora odmah privukla. Otputovali smo u Namibiju, gdje sam u idelanim uvjetima i na posve glatkoj vodi uspio izglisirati maksimlanu brzinu od 41čv. Međutim, mjeri se prosječna brzina na 500m, tako da je oficijalni hrvatski rekord sada 38,12čv. Da, sada postoji rekord, pa stoga očekujem da će se slijedeće godine drugi potruditi srušiti ga. Ja vjerovatno neću u Namibiju nego na kraću distancu od 250m u Grčku, iskoristiti to kao trening.

CP: Do kada možemo očekivati da ćeš dominirati na surferskim vodama? Da li si već pronašao svog nasljednika?

OB: Nema tu granica, važno je iskustvo, ali ja se nadam još dugo tj. sve dok mi je to gušt. A što se mladeži tiče, nema je. Jednostavno ne znam i ne kužim zašto. Mi smo u naše vrijeme morali dati puno više od sebe (ja sam biciklom vukao surf na prikolici!), a danas mladež nema volje. Ali nema ni klubova koji bi podučavali surfanje, nema te jedriličarske zajednice. I dok sjedimo na obali u Umagu skupljaju se drugi surferi, prilaze nam i traže Oliverom savjet pri izboru jedara. Gotovo svaki drugi nam prilazi, pozdravlja majstora i izmjenjuje par rječi, prije nego što kreće u vodu.

CP: ... da li si razmišljao sam pokrenuti neku školu?

OB: Da, htio bih raditi sa klincima, prvo u optimistu, a onda poslije na dasci. Možda za dvije tri godine kada se ispušem...

CP: Da li si razmišljao presurfati Jadran?

OB: Jesam, to u neku ruku i jest dio mog treninga, znam otići iz Umaga u Grado, ok, to nije baš presurfavanje Jadrana, ali... imam mobitel uvijek sa sobom, u svakom slučaju. Prije par godina spremala se ekipa talijana iz Pule surfom za Ravennu po buri, ali na kraju im je nedostajalo tehničke podrške, pa je projekt propao. Tko zna, sa SLALOM opremom u četiri sata po buri na jedne uzde do Italije...? Mislim da bih se udrvenio, trebalo bi nekako barem svakih 15minuta mijenjati uzde. Ali svakako, to je projekt o kojem stalno razmišljam i koji bi mi pasao.

CP: Te privlače prekooceanske regate?

OB: Da, ocean me privlači, iako bih rađe išao solo, nego u timu ili bi tim morao biti JAKO profesionalan.

CV: Koje još želje imaš u životu?

OB: Najveći će mi uspjeh biti kada svoju ljubav prema jedrenju, surfanju i moru prenesem na mlade naraštaje.

CP: Želimo ti puno uspjeha u tome i zahvaljujemo ti se na ovom lijepom razgovoru!

OB: Hvala vama i pozdrav svim čitateljima!