Čačiću, ne budi Gobac! Pliz! (ili: Porečani te se boje i kad im darove nosiš)

Kao pravi Porečan, bio sam prilično sretan dok sam neki dan slagao tekst članka o Poreču kao domaćinu jednog kola Davis Cupa. Jebi ga, nije mala stvar dobiti takvo nešto. Iako nisam neki tenisač, vrhunski sport je ipak vrhunski sport, a naša repka je Davis Cup jednom i osvojila. Znam da je jadno što svake godine izvadim akreditaciju za ATP turnir u Umagu, a ne odem čak ni na finale, iako bi netko drugi ubio da može besplatno upasti. Znam, odvratno je to i obećajem da ću se već sljedeće godine popraviti (ako Slavko ovo ne pročita, pa me frkne na CLNHT , Crnu Listu Neprijatelja Hrvatskog Tenisa). Ma, nije Rasberger zlopamtilo, niti ga je briga za mene, a niti sam ja takav kriminalac. Ali ne stignem!

Fora je to, u svojoj novoj dvorani gledati Čilića, Ančića i ekipu, nakon što njome prodefiliraju vrhunske rukometne ekipe poput Danske i Norveške, pa i Srbije, Brazila, Egipta i Saudijske Arabije.

Impresivna je ta naša teniska repka, a naš joj grad može pružiti vrhunske uvjete za meč. Nadajmo se da će se odabrati i podloga, ma koliko ona koštala, koja će više odgovarati našima nego njihovima.

Sori, Osijek, mi vas i dalje volimo!

Uglavnom, oteli mi Osječanima domaćinstvo, žilama teče lokalpatriotizam (sori, Osijek, nismo vas htjeli rastužili. Tužni smo mi zbog vas, ali nam nećete valjda zamjeriti što smo veseli zbog radi sebe?).
Malo je splasnuo bijes na HRS i genijalne organizatore Svjetskog rukometnog prvenstva koji su u posao ušli toliko pametno, zapravo genijalno, da su tek sad, pred prvi sučev zvižduk, shvatili kako će im pare od doslovno svega uzeti IHF, a njima ostaviti crkavicu od prodaje ulaznica minus trošak organizacije.

Ukralo nas na rukometu, hoće li i na tenisu?

Onda mi je, u tom trenutku, a da ni sam nisam znao zašto, pala na pamet pjesma Bore Čorbe, pročetničkog magarca, ali nekad dobrog rokera, koja nosi naslov ”Draga, ne budi peder” (mislim da je sa albuma ”Buvlja pijaca”).

Jer, pomislio sam, što ako nam i Davis Cup utakmica bude poput Svjetskog rukometnog prvenstva, kamen oko vrata, nož u leđa, čekić u glavu, metak u nejaki gradski proračun? Što ako i Radimir Čačić dva dana prije početka meča pošalje famozni ”troškovnik”?

Ja mislim da se prosječnom Porečanu gaće tresu kad mu netko spomene ”troškovnik”.

Evo, moj stari je građevinar u mirovini, ali se ne da, još je uvijek u điru. On riječ ”troškovnik” koristi svakodnevno, vjerojatno na desetke puta. Ajme, strave, ljudi moji! Biži ća sa tim ”troškovnikom”, bojim te se!

Pitao sam neki dan gradonačelnika Štifanića, pola u šali, a pola u zbilji, hoće li nam Davis Cup donijeti proračunsku rupu, ili hrpicu novaca kojom ćemo zatrpati rukometni ponor. Nasmijao se čovjek (a što će?) preko telefona i uvjeravao me kako se ovoga puta ”to” neće dogoditi. Mislio je, valjda, na to da nam više neće bužati proračun. Znam ja da su nam Sandra Mušković i ekipa u Gradu financijski maheri, ma jušto mađioničari ne mogu biti, ča ne?

Veliki biskup je velik i u mirovini, a skromnost je odlika velikog čovjeka

Kao bivši rukometaš (sadašnji ne mogu biti, barem ne dok ne skinem petnaest-dvadeset kilograma), jako sam tužan zbog svinjarija o kojima se govori, o kojima mjesecima pišem, a vezane su uz meni najdraži sport koji postoji.

Neka je pola repke u HDZ-u ili drugim strankama, neka se u kafićima ponašaju kao jajani, slušaju narodnjake kao nogometaši, ali igraju, brate, vrhunski rukomet. Oni igraju, a mi ginemo u dvoranama i pred TV ekranima. Kad im ide mi pjevamo, kad im ne ide - ridamo i čupamo kosu. Nisam jednom isključio TV prije kraja utakmice jer ne mogu, ne mogu podnijeti da gube. Jer, volim rukomet i jako patim zbog onih koji su ga prokurvali.

Zato repku ni ovoga puta neću dirati. Samo neka igraju.

Privilegija je biti prvi na mjestu događaja, kao što je privilegija bila među prvima šetati gradilištem nove sportske dvorane, naše porečke ljepotice, kako su je prozvali. Impresioniran kao neki mulac, sam-samcat sam u gluho doba noći hodao njenim hodnicima, dok su je radnici marljivo ušminkavali za otvorenje koje se imalo odigrati dan kasnije. Škljocao sam fotoaparatom nastojeći upamtiti svaki detalj. Jer, sutra će Ljepotica biti razdjevičena i više nikad neće biti tako neokrnjene ljepote.

I bilo je dobro na otvorenju, Nebo se čak suzdržalo pustiti kišu na poprilično veliki skup kojeg su političari (nije im za zamjeriti) iskoristili za promociju svog lika i svoje stranke.

Spomenulo se puno imena, a nije se spomenulo neke važne ljude.

Pritom prvenstveno mislim na msgr. Bogetića koji je bio prisutan skupu, ali je protokol nekako propustio spomenuti ga.

I dok je Bogetić, jednostavan i skrušen čovjek kojeg su Porečani uvijek voljeli i cijenili, to podnio ljudski i skromno...

Namjerno sam prekinuo rečenicu, jer ne želim, iako nisam vjernik, u istu rečenicu staviti dragog umirovljenog biskupa i...

FRFLJAVCI IZ HRS-a su se našli uvrijeđenima zato jer ih nitko nije spomenuo, kao frajlice podigli sidro i zapalili u Zagreb. Jer, zamisli molim te, ”on je došao ovamo iako je imao temperaturu!” A onaj drugi, u narodu zvan ČokoLino, misli ”da je najzaslužniji što je Poreč dobio dvoranu”?

Dajte, ljudi, smanjite malo gas sa tim svojim egićima i radite posao za kojeg ste plaćeni/odabrani/whatever. Organizirajte Svjetsko prvenstvo bez daljnjih blamaža i kako spada, pa onda, tek onda, očekujte priznanja!

Čačiću, pliz!

Zašto sam, ono, počeo pisati ovaj tekst?

Ah, da.... Radimir Čačić i ”troškovnik” (tri puta pljuc! preko ramena).

Kao Porečan, želim vjerovati da će sve biti u redu. Da neće biti naknadnih troškova, da Hrvatski teniski savez zna što od para ide njemu, a što nekome ”iznad”, da će računica biti u plusu.

Neću obećati da ću glasati za HNS, neću obećati ni da ću za Čačića glasati ako se kandidira za istarskog župana.

Neću mu zamjeriti ako malo poludi, bude li ga nestašni porečki protokol zaboravio spomenuti kao zaslužnog za to što je Poreč dobio dvoranu. Samo neka sve bude u redu. I neka ne boli jako. Istina, Poreč je ”najživahniji” istarski grad, kako mu voli tepati naš kumpaežan Nini, misleći prvenstveno na bogatu blagajnu i projekte u koje se novac ubacuje lopatama i bagerima. Ali svejedno, neka ne boli jako. Pliz, Radimire.

A ono što mogu obećati je to da ću volontirati, ako treba, na Davis Cupu, kao što sam drage volje pristao volontirati na rukometnom Svjetskom prvenstvu. I moji poznanici i prijatelji će također volontirati.

Samo da ne boli.