Bolji svijet je (ne) moguć

Postoji li mogućnost za bolji svijet od ovog današnjeg? Ako postoji, kako to postići? Jesmo li dovoljno angažirani i požrtvovni? Nije li to samo pusta želja pojedinca koji mašta, a ne poduzima ništa? Svi maštamo i sanjamo bolji svijet . Za neke je svijet ispunjen ljubavlju, prijateljstvom, dobrotom, mirom i radošću . Za druge je on poput lude vožnje u lunaparku, prepunom zabave koja nikad ne završava. Za treće je bolji svijet prepun maštovitih igara gdje čovjek nikad ne mora odrasti i gdje svatko radi što hoće.No, kako god bilo, svi mi imamo sliku boljeg svijeta u kojem bismo voljeli živjeti. Činimo li dovoljno da ostvarimo taj cilj, ako ne u potpunosti, onda barem djelomično? Mnogi će sada reći da pojedinac ne može promijeniti svijet, a među tim ljudima sam koji put i ja sama.

Možda čovjek i ne može učiniti svijet boljim, ali može bitno pridonijeti promjeni . Kad malo bolje razmislimo, nije li Marija Terezija bila samo jedna žena koja je svojom odlukom i djelima pomagala brojnim ljudima? Kad bi bilo više takvih pojedinaca, možda bi bolji svijet bio moguć? Možda više ne bi bilo ubijanja, oružja, rata, kriminala?... Možda bi ljudi bili bolji jedni prema drugima?... Možda bi se svi dobro slagali i ne bi bilo mržnje, zavisti, ljubomore i boli?...

No, čini mi se da svijet iz godine u godinu ne postaje bolji, već samo tone dublje u crne rupe, čiji je nastanak sam prouzrokovao. I, ako ne počnemo odmah djelovati, bolji svijet će postati samo nedostižan san svakog od nas.

Dragana Kajtaz, SŠ Mate Balote Poreč

Ponekad razmišljam o surovoj istini ovog svijeta koji me okružuje, svijeta u kojem ja živim. Pitam se gdje je kraj toj ljudskoj zavisti i zlu. Zar nije žalosno gledati kako svi zajedno tonemo svakim danom sve dublje? Danas je, zaista, mnogo ljudi kojima čovjek ne može vjerovati, koji zbog svoje zavisti i pohlepe ne vide ništa drugo osim novca, kriminala i zla. To su ljudi koji imaju sve, a zapravo nemaju ništa i upravo zbog takvih svijetom vladaju nemir, nesigurnost i kriminal. Nikad neću shvatiti tu mržnju koja se stvori u nečijoj duši i koja je hrabra nekome oduzeti život. Život se danas cijeni sve manje. Čovjek živi kao da mora , kao da je to nečija naredba. Ne cijeni se taj najveći Božji dar koji nam omogućuje da iskusimo što znači postojati i živjeti. Ponekad, kad poželim s nekim porazgovarati, sjetim se da ne treba svakome vjerovati, jer čovjek je pohlepan i spomenik svojoj pobjedi gradi na ruševinama tuđe sreće.

Ja ipak mislim da još uvijek postoje dobri ljudi i da će kad tad svijet ponovno zablistati zahvaljujući njima. Jer kako se kaže: „Dobro uvijek pobjeđuje zlo.“ Zar ne bi svatko poželio da živi okružen dobrim ljudima, ljudima koji imaju nade i vjeruju u bolje sutra? Htjela bih se jednog jutra probuditi u takvome svijetu, a ne da se iz dana u dan budim u strahu da će sve to ostati samo moja pusta neostvarena želja.

Htjela bih živjeti okružena veselim i sretnim licima, raširenim rukama koje me zovu u zagrljaj, iskrenim ljudima koji su sjedinjeni i žive za Carstvo koje je njihov život. Sigurna sam da će takvi trenuci doći i da je bolji svijet moguć, a dok se to ne ostvari, ne preostaje mi ništa, nego da u snovima odlutam iz ove nemirne, mračne stvarnosti u neku svjetliju i topliju budućnost kojoj su temelji nada i ljepota ljudske iskrenosti i dobrote.

Aida Drkić, SŠ Mate Balote Poreč