Bolji je gram iskustva nego tona teorije ( J. Dewey)
Bolji je gram iskustva nego tona teorije, poznata je izjava koja je bila predmet mnogobrojnih rasprava. Prvo pitanje je: što je teorija? U narodu rečeno, teorija je hrpa podataka koje u životu moramo naučiti koje ćemo, ako ih ne primijenimo u praksi, najvjerojatnije zaboraviti. S druge strane, iskustvo se gradi radom, trudom, godinama. Iskusni smo kada uspijemo dio onoga što nazivamo teorijom primijeniti i usavršiti.
Najbolji primjer za naslovnu rečenicu je škola, ustanova koja zapošljava profesore, ljude s diplomom da prenesu svoja znanja iz različitih područja na učenike. Školujemo se najmanje jedanaest godina, a ako idemo na fakultet oko sedamnaest godina. Možda se mnogima ovo što ću sada reći neće svidjeti, no činjenica je da se za život školujemo tek nakon tog dugogodišnjeg školovanja. Evidentno je da su gotovo svi predmeti u školi, čast izuzecima, ispunjeni mnoštvom nepotrebnih, suvišnih podataka, umjesto da su ispunjeni stvarnim znanjima, koja će nam uvelike koristiti u životu. U školi smo, primjerice, učili detaljno o najsitnijim organizmima, trebali upamtiti puno nevažnih godina, a da nas nitko nije učio kako se ponašati u opasnim situacijama, kako pomoći ljudima u nevolji, što je novac i kako treba njime upravljati, kako pisati dopise, zahtjeve, jednostavne ugovore, itd. Ovaj problem je više puta naznačen ministarstvu, koje je samo pokušalo prikriti stvarni problem uvođenjem tzv. HNOS-a u škole, no još uvijek nije uvelo praktičnu nastavu i smanjilo broj nepotrebnih podataka koje moramo učiti napamet, bez razumijevanja. Ne promijenimo li nešto u našem školskom sustavu, nikada nećemo moći konkurirati kolegama iz inozemstva. Jedan će Nijemac, primjerice, znati savršeno konstruirati neki uređaj, koji će poslije koristiti masa ljudi, dok će Hrvat znati sve o tom uređaju, znat će definiciju svakog dijela navedenog stroja, no neće imati pojma kako spojiti dijelove u cjelinu. Sada će netko reći kako pričam neistine, jer i u Hrvatskoj ima puno sposobnih ljudi koji su izumili brojne najnevjerojatnije stvari. To je istina, no ti koji su to učinili, većinu toga nisu naučili jer ih je škola naučila, već su uspjeli svojom inteligencijom i sposobnošću.
Nije li svrha škole da obrazuje i unaprijedi prosječne?
Vrijeme u školi, provedeno učeći mnoštvo teorije potrošili su uzalud, umjesto da su se tada bavili praktičnim radom, koji bi im omogućio još bolje rezultate.
Škola je samo najbolji primjer za rečenicu – Bolji je gram iskustva nego tona teorije. Ova izreka vrijedi i za druge institucije, u većini slučajeva se više cijene te „naštrebane“ rečenice koje su nas samo opteretile, nego sav praktični rad koji znamo primijeniti.
Opće je poznata činjenica da najuspješniji ljudi - političari, umjetnici, znanstvenici, najčešće nisu postali oni koji su uvijek imali sve petice, koji su znali svaku definiciju napamet, već oni koji su imali ambiciju, ideju, koji su bili kreativni, komunikativni…
Hoće li se u našem sustavu u budućnosti išta promijeniti, pitanje je za one koji će o tome odlučivati, no dok oni ne promijene svoja razmišljanja, sve će ostati isto. Možda se svi i neće složiti s mojim navodima iz ovog eseja, no vjerujem da će biti i onih koji će ove rečenice razumjeti i podržati moje mišljenje.
David Hrvatin, jezična gimnazija
Čovjek odmalena uči: prvenstveno kako hodati, govoriti, a potom kroz školovanje stječe određeno znanje. Neosporno je da čovjek uči cijeli život, ali u određenim godinama smatra se da je spreman na samostalnost, zaposlenje, stvaranje vlastite obitelji. Tu se skriva najveći problem današnjice - zid pred kojim se nađu mnogi mladi ljudi - zid života. Jedino što se zahtijevalo od djece bilo je završiti školu i upisati fakultet ili se zaposliti, a za to su bile potrebne mnogobrojne knjige koje su pratile razne predmete kroz osnovno i srednjoškolsko obrazovanje.
Vjerujem da se upravo u tim mnogobrojnim knjigama krije problem. Uzmimo za primjer današnje gimnazijalce. Završivši osnovnu školu s odličnim, a ne znajući kamo i kuda, upisali su se u jedan od ponuđenih gimnazijskih smjerova, vjerujući, kako će u četiri godine sa sigurnošću znati što žele. Četiri godine gimnazije brzo prolete i učenici u 98% slučajeva ne otkriju čime se žele baviti te, što je slučaj posljednjih godina, masovno upisuju pravo i ekonomiju koje nikad ne uspiju završiti. I tu prestaje san o uspješnosti. Znanje smo crpili iz knjiga, učeći ili štrebajući u nastojanju da budemo što bolji, ni sami ne znajući u čemu. Gdje je otkrivanje nas samih, naših sposobnosti? Ne možemo odlučiti upisati novinarstvo pod utjecajem televizije, dobrog izgleda i velikih primanja. Kao što ne bi trebali upisati politologiju ako ne znamo ništa o politici.
Uspjeh čovjeka ovisi o želji i volji koju uvjetuje iskustvo, makar i u najmanjim količinama.
Samo učenje teorije ne pokazuje prave sposobnosti
jer u suštini, svatko, ako se potrudi, može naučiti par stranica i osnovne pojmove iz knjige. Ali na temelju teorije teško je odabrati zanimanje koje želiš i možeš raditi cijeli život. Konstruktivna promjena hrvatskog školstva, kojom ćemo, kao i učenici iz zemalja Europske unije, imati 6 glavnih predmeta i dobiti strukturirano znanje, ne nazire se u skoroj budućnosti. Do tada ćemo mi, naša djeca, a možda i njihova, učiti tone i tone teorije, dok će iskustvo čamiti u kutu čekajući da nas iznenadi.
Ja jesam za teoriju, ali teoriju koja uz sebe pruža priliku kojom ćemo steći iskustvo, teoriju koju ćemo odmah primijeniti i tako stvoriti znanje. Naposljetku, iskustvo nam otvara vrata u svijet odraslih, a na nama samima je da se izborimo i okušamo u njemu.
Mija Matasović, jezična gimnazija
