Biserka Deković: vrt na Stanciji Vodopija kao mini ekosustav

„Vrt je za mene izvor inspiracije. To je mjesto gdje mi vrijeme stane, gdje promatram, osluškujem, radujem se svakoj biljčici koja nikne, brinem o njoj od sjemena do ploda... i onda opet ispočetka. I učim. Ne samo o biljkama, puno više učim o sebi, o strpljenju i upornosti, o zahvalnosti, učim vjerovati prirodi i njenom beskonačnom znanju“ kaže Biserka Deković.

Neki sugrađani poznaju je kao knjigovođu, drugi kao vrtlaricu, uzgajivačicu zdravog povrća i voća. Zima baš i nije vrijeme kada se vrt pokazuje u svom sjaju, ali Biserkin vrt na Stanciji Vodopiji i u siječnju otkriva puno, premda nije bujan i zelen kao u druga godišnja doba. U kasno poslijepodne vrtlarica tumači kako priprema tlo za proljetnu sjetvu sadnju, pokazuje svoju zbirku sjemenja i klijalište dok ptice cvrkutom slijeću na suhe biljke pune sjemena. U ograđenom dijelu vrta uživaju kokice. Biserka mi pokazuje tunel koji vrt povezuje s kokošinjcem. Njen suprug Enio izgradio je sustav žičanih tunela kroz cijeli vrt kako bi kokice slobodno mogle šetati vrtom, bez opasnosti da zalutaju u dio vrta u kojem bi pozobale i ono što im nije namijenjeno.

Kako ekonomistica postane vrtlarica? „Zapravo sam rasla s vrtom. Moji su tamo kod onih stabala ginka ispod Doma zdravlja imali vrt i trebalo je pomagati tati i nonićima. Dok su se druga djeca igrala, sestra i ja smo često bile u vrtu. Mogu reći da vrtlarim oduvijek. Kad sam se udala i kad smo doselili na Stanciju muževim roditeljima, pomagala sam svekrima u vrtu. Kako su oni mogli sve manje, postepeno sam preuzimala vrtlarenje i od 2011. godine radim sama. Enio pomaže u težim i većim poslovima, naravno, ali on je prvenstveno zadužen skuhati što uzgojim. Tako smo podijelili posao“, pripovijeda Biserka. Ali, način na koji sada uzgaja povrće nije naučila od svekra. Dugo je učila, posebno tehnike uzgoja bez kopanja, vrtlarenje u skladu s prirodom i razne tehnike organskog uzgoja. Povremeno se i prepirala sa svekrom, premda priznaje da je starije u vrtlarenju vodila neka vrsta intuicije, ekološke svijesti, kako su znali osluškivati prirodu. Tek joj je kasnije bilo jasno zašto je u svekrovom vrtu među povrćem bilo svakojakog cvijeća. Danas radi jednako kao svekar: red paprika, pa red bosiljka. Kad bosiljak procvjeta čitav vrt zuji od pčelica i drugih buba koje pomažu oprašivanje. Među kupusnjače stavlja kadifice koje povrće štite od nametnika. Osim što vrt prepun cvijeća lijepo izgleda, važno joj je, kaže, privući što više različitih kukaca i uspostaviti ravnotežu u vrtu jer su svi kukci tamo s nekim razlogom, imaju neku svoju ulogu.

Ona danas ima vrt koji napreduje bez kopanja. Kaže da takav način zovu vrtom za lijene ili alternativnim načinom, a zapravo se radi o prirodnom načinu uzgoja povrća i voća kojim se ne šteti ni tlu, ni pticama, ni mikrosvijetu buba pa onda i ljudima koji jedu te biljke. „Prije nego zasadite vrt treba proučiti tlo. Ovdje je zemlja zbijena, zadržava se voda a dio vrta je u sjeni. Mrkva ne uspijeva u zbijenom tlu. A ako na takvu zemlju dođe traktor preorati, samo još više je zbije, tlo ne može upijati vodu, nema dovoljno kisika i mikroorganizmi potrebni kako bi tlo bilo zdravo i živo ne mogu opstati. Moj jedini vrtlarski pribor su male vilice kojima rasipam kompost ili „prozračim“ zemlju. Nema kopanja, jer kopanjem i prevrtanjem zemlje narušavamo prirodnu biološku ravnotežu koja se gradi godinama, zapravo najplodniji dio zemlje prevrćete na dno, a na površinu iznosimo donje slojeve. I u jednom i u drugom dijelu žive mikroorganizmi koji tu prirodno moraju biti i koji pridonose plodnosti tla. Prevrtanjem mi smo zapravo sve to uništili. Mi radimo obrnuto. Najkvalitetnije tlo ostaje na površini našim sadnicama i sjemenu, stalno nanosimo nove slojeve sijena, slame, dodajemo komposta ili humusa. Iz prvog komposta koji sam kupila razmnožile su se kalifornijske gliste po cijelom vrtu i one odrade najvažniji dio posla u rahljenju zemlje“, objašnjava vrtlarica Biserka.

Od konvencionalnog vrta do onog kakvoga ima Biserke potrebno je godinama nanositi organski materijal, kompost, malčirati da bi se dobila potpuno nova struktura tla u kojoj se može raditi bez kopanja. Ali može se započeti s manjim gredicama. Tada najprije na zemlju treba položiti karton, ali bez boje i ljepila. On zaustavlja rast trave. Na karton se slaže krupniji materijal kao što su grane od rezidbe voća, pa lišće, pepeo, zemlja iz posuda s cvijećem, trava nakon košnje, biološki otpad iz kuhinje... sve se to pokrije slamom i već u proljeće može se sijati i saditi u tako pripremljene gredice. „Kod nas je biološki otpad iz kuhinje pravo blago. Kompostiramo ga, zeleni dio ide kokicama, dio ide ravno na tlo, pa ga pokrijemo zemljom i slamom. Tako zimi stvaramo podlogu za proljetnu sadnju“, tumači vrtlarica koja za svoj vrt kaže da je bio-eko-organsko-permakulturni, odnosno kombinacija ovih pristupa vrtlarenju koje je naučila godinama.

Biserka kaže da u vrtu nema puno posla, ali ga ima svaki dan i samo je pitanje imate li volje odvojiti vrijeme za uzgoj vlastite hrane na način koji je višestruko blagotvoran za ljude i okoliš. Prosječno ljeti na vrt potroši dva sata dnevno, ali osim vrtlarenja tu je i sav dodatni trud oko odvajanja bio otpada, kompostiranja i pripreme tla. To je način života, a Biserka sebe doživljava dijelom svoga vrta. Zapravo bi je tako čovjek najbolje opisao. Ona vrtlari i o tome priča mirnom strašću. Pritom ozarena svjedoči koliko bogat može biti život u dosluhu s ostalim živim bićima.

„U našem vrtu brinemo i o kukcima koje mnogi zovu nametnicima. Ali i oni moraju preživjeti u tom prirodnom ciklusu, imaju neku svrhu, oni su nam pomagači i kad toga nismo svjesni. Recimo, kad dođu puževi na salatu, kažem sebi da oni ne mogu pojesti onoliko salate koliko ja mogu posijati. Imamo kokice koje se slade puževima a čim se puževi pojave, stigne i jež, gušter, ptica koji jedu puževe ili njihova jajašca. Kao da su u dosluhu, prosljeđuju si informaciju o tome gdje ima hrane. S druge strane, puževi su također potrebni jer pomažu razgradnju organske mase i stvaranje humusa. Mislim da je bitno uspostaviti i održati ravnotežu. I povećavati bioraznolikost a ne uništavati je pesticidima, herbicidima, umjetnim gnojivima i sličnim otrovima. Ljeti u mom vrtu ima krijesnica a primijetila sam i gusjenicu lastinog repa, zaštićene vrste leptira. Odmah sam je slikala. Izgleda kao da među bubicama postoji jezik sporazumijevanja i dojavljivanja, kad se pojave uši stignu i bubamare koje se njima hrane.“

Dekovići imaju hotel za kukce i hranilište za ptice a doselile su im se i solitarne pčele. Nije nevažno napomenuti da jedan pčela samica ima učinak u oprašivanju koliko 120 medonosnih pčela. Biserkin vrt je pravi mali samoodrživi ekosustav. Kaže da gotovo nikada ne kupi biljke za sadnju, nego sakuplja sjeme i eksperimentira s vrstama. Uočila je vrijednost starog sjemena salate i pomidora koje je njenoj svekrvi ostavila njena svekrva. Danas ima sjeme od više od stotinu biljaka, od kojih pedesetak sorti pomidora, šest vrsta češnjaka i niz drugog raznog povrća, cvijeća i začinskog bilja. Učlanila se u Društvenu banku sjemena u kojoj dobije sjeme uz obavezu uzgoja biljke i vraćanja dijela sjemena u Banku. Dio ostaje njoj i širi lepezu mogućnosti njezina vrta u koji unosi i divlje sorte, kao što je koromač kojega je u prirodi sve manje. Veli da ljeti nema ni centimetra slobodnog tla, sve prekrivaju biljke. A uspijeva li sve uzgojiti prema planu koji ima? Pokazuje nam stranice i stranice ispisane datumima i sortama, nacrtima vrta i pozicijama na kojima je sadila ili sijala pojedine sorte povrća u skladu sa Sjetvenim kalendarom. I komentira: „Zadovoljna sam svim rezultatima u vrtu. Zapravo, jako sam zadovoljna. Ne uspije uvijek sve savršeno, ali neuspjeh doživljavam kao dio procesa učenja.“

Zanima nas stignu li sve proizvedeno pojesti, odnosno uspijeva li vrt pokriti njihove potrebe. Biserka je i tome doskočila na originalan način. Naravno da se takvo obilje hrane ne može pojesti unutar obitelji. Zato plodove iz svog vrta nudi prijateljima i susjedima. Na ulazu u vrt postavili su kasicu, pa kako tko dođe po jagode, trešnje, pomidore ostavi u kasici prilog. Na kraju sezone od tog novca kupe humus ili supstrat za presadnice, odnosno što god već treba u vrtu. I svi su zadovoljni. „Dobijemo stvarno ogromne količine s te male površine i radimo veliku zimnicu. Dio povrća smrzavamo, veći dio pasteriziramo ili kiselimo, a bila sam i na radionici dehidriranja hrane. U našoj obitelji Enio je kuhar, ja sam vrtlarica i to se jako lijepo slaže. Kad netko kaže da se ništa ne može uzgojiti bez umjetnog gnojiva, dovela bih ga u svoj vrt da se uvjeri u suprotno. Užitak je gledati kako biljke rastu. I svake jeseni, kad pobirem sjeme koje je nastalo u mom vrtu pitam se je li to kraj ili početak ciklusa. Čini mi se da je to zapravo neprekinuti krug života“, mudro će vrtlarica Biserka koja svoje znanje o vrtlarenju prenosi i kroz radionice o uzgoju pomidora. Ne samo za odrasle. A prođete li Stancijom Vodopija, lako ćete prepoznati Biserkin vrt. U njemu se vidi malo zemlje, uglavnom je pokrivena slamom i sve je puno suhih biljaka koje pomažu pticama i kukcima prezimiti. Do proljeća, kada sve opet kreće ispočetka.