Autobusni kolodvor na kojemu nedjeljom ne možete kupiti putnu kartu, ali zato možete bižuteriju
Autobusni kolodvor nedjeljom - turisti prepušteni sami sebi
Svako veće naseljeno mjesto ima svoj autobusni kolodvor kojim se prometno povezuje sa teoretski svakim mjestom na svijetu i trebao bi putnicima pružati usluge prihvata i boravka dok čekaju prijevoz za destinaciju na koju su krenuli.
Boravak putnika trebao bi biti što udobniji i sigurniji, a svaki normalni kolodvor već desetljećima prodaje putne karte, čuva prtljagu, nudi informacije, privremeni smještaj i osvježenje, kaže Wikipedia.
Svi veći autobusni kolodvori u svom sastavu imaju čekaonicu, pult za informacije, pult za prodaju karata u domaćem i međunarodnom prometu, prostoriju namijenjenu čuvanju prtljage, restoran, caffe bar, kioske, taksi stajalište, posebno uređene perone za prihvat autobusa, informativne table sa istaknutim voznim redom u svim smjerovima u kojima autobusi prometuju, trgovine sa prehrambenim i drugim proizvodima, sanitarni čvor sa WC-ima i umivaonicima i dr.
Čekaonica je dio autobusnog kolodvora u kojem se putnici mogu udobno smjestiti dok čekaju dolazak ili odlazak svog autobusa. Na svim boljim autobusnim kolodvorima čekaonice su grijane i klimatizirane te raspolažu većim brojem udobnih sjedalica.
Na pultevima za informacije i prodaju karata putnici mogu saznati sve što ih zanima u svezi svog putovanja autobusom do određene relacije, a isto tako mogu i kupiti putnu kartu do odredišta do kojeg putuju.
Svi veći kolodvori u svom sastavu imaju prostorije u kojima se uz određenu naknadu može pohraniti prtljaga putnika na proputovanju ili za vrijeme čekanja polaska svog autobusa, a peroni su posebno uređena i asfaltirana mjesta za prihvat autobusa te ukrcaj i iskrcaj putnika i njihove prtljage. Ovisno o veličini kolodvora u njegovom sastavu može biti od jednog do stotinjak pa i više perona.
A kako mi stojimo sa time?
I sve je to u normalnim gradovima upravo tako, dok turističke destinacije poput Poreča svoje kolodvore dodatno opremaju kako bi boravak turistima od kojih veliki dio gospodarstva živi učinile što ugodnijim.
Turisti koji imaju nesreću nedjeljom se zateći u nekadašnjem turističkom gigantu ne osjećaju se ni ugodno ni dobro, a dolazak na porečki kolodvor zacijelo predstavlja kulturološki šok čak i za one navikle na asketski način života.
Peroni su neuredni, a nadstrešnica derutna, usprkos tome što su na njoj nedavno obavljeni radovi, jer je prijetila rušenjem na glave putnika i prolaznika. Čekaonica i šalter za informacije su nedjeljom – zaključani, pa na njima ne možete kupiti ni osnovni proizvod koji se na takvim mjestima prodaje, a to je vozna karta. No, zato je tu štand sa bižuterijom koji izgledom nimalo ne odskače od onih u kontitentalnim zabitima.
Problem je, evidentno, u nedostatku konkurencije i nemogućnosti da grad kao jedinica lokalne samouprave vlasniku postavi elementarne uvjete poslovanja, izgleda i funkcionalnosti nečega što predstavlja vrata u svijet i prvo mjesto koje ugledaju svi putnici i turisti koji u naš grad stižu autobusima.
I dok je caffe bar nemoguće otvoriti ako nemate sijaset nepotrebnih gluposti koje zakon propisuje, Poreč je već desetljećima talac jedinog većeg autobusnog prijevoznika u Istri i šire.
A kakvo je rješenje problema?
Po meni, stvar zaslužuje barem jednu točku dnevnog reda gradskoga vijeća i pronalaženje načina da se vlasnika autobusnog kolodvora prisili na pristojno ponašanje i ulaganje u prostor koji je već desetljećima ruglo i sramota turističkog grada. Siguran sam da postoji zakonska mogućnost da se to učini. A ako i ne postoji, onda ju treba smisliti. Poreč doista zaslužuje više od toga da netko uporno, bez ikakvih smislenih ulaganja, samo muze rentu na elitnoj poziciji u središtu grada, naplaćujući na njemu paranje a zauzvrat nudi besisleno skupe i nekvalitetne usluge. Grad sa jasnom orijentacijom ka turizmo mora imati instrumente za upravljanje sadržajima na svom prostoru, kojima će spriječiti ovakovo vrijeđanje dostojanstva svojih građana i onih koji u grad ulažu svoj novac.


