Asja Piplović ekskluzivno za Glas Istre: Izvukla me revizija porečkog proračuna
Asja Piplović u svom dnevnom boravku u Bujama
[slika1]Razgovarala Sniježana MATEJČIĆ
BUJE - Nakon 15 mjeseci pritvora u zagrebačkom zatvoru Remetinec, bujska odvjetnica Asja Piplović, jedna od desetak optuženih u antikorupcijskoj akciji »Maestro«, prije deset dana puštena je na slobodu. Razgovarale smo u njenom domu u Bujama. Petnaest mjeseci starija, sedamnaest kilograma lakša, sa sjenom oko očiju koje dugo nisu vidjele dnevno svjetlo, Piplović je sve samo ne depresivna ili uplašena. »Bila sam na dnu brda, sve se činilo košmarnim, ali sada je slika sasvim jasna. Bila sam u potpunoj izolaciji od vanjskog svijeta, a to vas tjera da se okrenete sebi, pogledate unutra ako i dalje želite gospodariti svojim životom«, objašnjava Piplović svoju sarkastičnu tezu da je 15 mjeseci zapravo shvatila kao odmor koji nije dugo imala.
- Jeste li znali da će Vas pustiti u petak, 19. rujna?
- Ne, puštena sam bez najave, premda je svima bilo rečeno da će o našim žalbama odlučivati tek sljedećeg tjedna. Bilo je 18 sati i spremala sam se na šetnju nakon večere, kada je komandirka Marija, zlatna osoba, otvorila vrata i rekla: »Imaš samo tri minute«. Nisam razumjela što mi govori, a kad je rekla da se spakiram i da sam slobodna, žene koje su sa mnom dijelile sobu pomogle su mi strpati u vrećice ono malo stvari što sam imala. I u 18.30 već sam bila s druge strane vrata Remetinca s rješenjem o ukidanju pritvora po jednakoj žalbi kakvu sam opetovano slala, a koja se odnosila na protuzakonit pritvor. Prema Zakonu o odvjetništvu, tri suca moraju donijeti zajedničko rješenje o osnovanosti pritvora u slučaju pritvaranja odvjetnika, što nije poštovano prilikom mog pritvaranja. Da ne spominjem razlog koji se navodio prilikom produljivanja pritvora, a koji je osnova za diskriminiranje prema subjektivnoj procjeni.
Bila sam u ljetnoj odjeći i najprije sam otišla do prve javne govornice, javila mami da su me pustili, a ona je prijatelje molila da dođu po mene. Dok sam čekala, smrzla sam se. Ujutro sam odmah otišla u Buje, svojim sinovima i roditeljima čija su me snaga i ljubav držale u pritvoru. Na njih je sve ovo ostavilo trajne i snažne posljedice. O mojoj djeci i meni više od godinu dana brinuli su se moji roditelji. Zahvaljujući njihovim mirovinama i umirovljeničkim kreditima uspjeli smo se izvući.[slika2]
Nevina sam u ovom slučaju
- Ponovno otvarate svoj odvjetnički ured?
- Meni rad nije ni bio zabranjen, ali zbog moje fizičke odsutnosti Odvjetnička komora je donijela rješenje o zamjeni pa je drugi odvjetnik uzeo moje predmete. Jako mi je važno to što je tek nekoliko mojih stranaka povuklo predmete jer to znači da većina njih vjeruje u mene. Od prošlog ponedjeljka imam rješenje Odvjetničke komore o ukidanju privremene zamjene i otvorit ću ured čim se organiziram, ali najprije moram ishoditi rješenje o deblokiranju računa. To mora riješiti sud u Zagrebu. Moram raditi jer treba uzdržavati obitelj, vraćati kredite koje su moji roditelji uzeli da bismo se izvukli.
- Predložen je i datum ročišta, odnosno početak suđenja 10. i 11. studenog. Kako na to gledate?
- Jedva čekam. Ne samo početak, nego i okončanje suđenja. To je moja šansa i spremna sam na prvom ročištu, nakon izjave da nisam kriva, iznijeti svoju obranu. Ne bojim se procesa, dapače, ne odgovara mi dugo sudovanje. Protuzakonito sam bila u pritvoru i, kad se sudski postupak završi, tražit ću nadoknadu zbog toga što su me profesionalno ugrozili.
- Dakle, vjerujete da ćete sudskim postupkom dokazati svoju nevinost?
-To, nažalost, nitko ne može jamčiti, ali ja jesam nevina u ovom slučaju.
- Što mislite, kako će se razvijati sudski proces?
- Razumjet ćete da ne mogu govoriti o detaljima, ali mogu načelno reći da razvoj slučaja nije lako predvidjeti, odnosno on će ovisiti o teatru koji se sprema za Bruxelles. Međutim, duboko vjerujem u trodiobu vlasti i da će sudac koji bude vodio slučaj biti pravičan i samostalan u vođenju postupka i donošenju odluke.
U slučaju Facinke Sanader imao loše savjetnike?
- Optužba protiv Vas odnosi se na natječaj Hrvatskog fonda za privatizaciju za prodaju zemljišta na porečkom području Facinka. To je zemljište na kraju HFP darovao Poreču, da ga Grad proda i investira u javne sadržaje. Zemljište se teško prodaje. Kakve su Vaše prognoze?
- Prošlog rujna sam iz Remetinca podnijela pisanu prijavu Državnom odvjetništvu zbog nezakonitog darovanja toga zemljišta Poreču. Do danas nema na to nikakve reakcije, ali je, da li slučajno, dvadesetak dana kasnije proširena istraga protiv mene. Uvjerena sam da sam u pravu, a možda je u slučaju Facinke i sam premijer Ivo Sanader imao loše savjetnike. Možda je zato Grga Ivezić tiho izguran iz prvog plana i više ga nema među dužnosnicima. Poskliznula sam se na Poreč, omalovažili su moj rad i još s njima vodim spor zbog plaćanja posla koji sam obavila. Slučaj je zapeo na Županijskom sudu kojim je predsjedavao Aldo Radolović, sada ustavni sudac. Dok sam radila za Poreč, identificirala sam 3,5 milijuna četvornih metara državnog i 2,5 milijuna četvornih metara gradskog zemljišta, koje su država i Grad mogli na sebe uknjižiti, a onda me pritvore zbog nezakonite prodaje državnog zemljišta. Mislim da će, ako Državno odvjetništvo odradi svoj posao, Grad Poreč to zemljište morati vratiti.
- Zatvorski sustav je sigurno nesmiljen.
- Ne, zatvorski sustav, barem ovaj koji sam osobno iskusila, nije loš ako izuzmemo da šest do osam žena dijeli par kvadrata prostora u kojem je salunskim vratima odvojen toalet, a pokraj njega je stol za kojim se objeduje. Međutim, ako je koja žena imala potrebu prati se više nego tri puta tjedno, to nije bio problem. Mogle smo birati menije od vegetarijanskog, preko dijabetičarskog do normalnog. Porcije su male, ali se mogu pojačati hranom kupljenom u kantini koja je, doduše, nekoliko puta skuplja od bilo kojeg dućana u gradu. Socijalni radnici i psiholog odlični su, puni razumijevanja i na raspolaganju, a to što je njihova moć ograničena, proizlazi iz zakona, a ne iz njihove volje ili kompetencija. Većini izmučenih žena u Remetincu bila sam džoker, osoba za razgovor i hrabrenje. Pokušala sam na neke od tih stvari ukazati štrajkom glađu, ali to me nije nikamo odvelo. Prije hapšenja spremala sam se na operaciju štitnjače i bila sam na hormonskoj terapiji koja mi je u kombinaciji s proživljenim stresom mogla donijeti infarkt ili moždani udar, saznala sam naknadno. Ali, dok sam bila u Remetincu, redovito su me zbog toga vodili na liječničke kontrole.
- Je li Vam nedostajao doticaj s vanjskim svijetom?
- Nije stvar u vanjskom svijetu, nedostajali su mi moji sinovi i obitelj, ali to jednostavno morate izbaciti iz glave ako želite ostati normalni. Zatvorska pravila su puno restriktivnija za pritvorenike. Mogla sam jednom tjedno telefonom razgovarati pet minuta. I to je sve. Pisma koja sam pisala i dobivala otvarana su, dakle niti jedna informacija vezana za moj slučaj iz vanjskog svijeta nije mogla stići do mene. To je potpuna izolacija, ali ne samo od dobroga, nego i od lošega i samo o vama ovisi kako će izgledati taj drugi, privremeni svijet. Okrenete se sebi, gledate kao kroz prozor i stvari postaju jasnije. Otkako sam se vratila kući čitam izreske iz novina koje su mi moji čuvali. Povezujem informacije i sad mi se čini da bih vjerojatno još bila u pritvoru da nije u javnost izašao izvještaj o reviziji porečkog proračuna u kojem se spominje sporni honorar odvjetniku Robertinu Bilobrku koji je Grad zastupao u natječaju za prodaju Facinke. Iz toga detalja proizlazi da nas odvjetnike ne tretiraju jednako pred zakonom jer ja sam završila u pritvoru, a njemu su platili za posao koji je trebao odraditi HFP. Ne, nije mi nedostajao ovaj svijet, već mi ga je nakon deset dana previše.
»Ako nećete reći, onda ćete robijati«
- Sjećate se subotnjeg jutra u lipnju prošle godine kada su Vas uhitili?
-Naravno da se sjećam kako su mi kopali po arhivi i predmetima u uredu a da nisam pojma imala zašto me istražuju sve do 14 sati kada mi je istražni sudac rekao da sam osumnjičena za davanje mita. To me je, nakratko, primirilo budući da nikome nisam nikada dala mito. Mislila sam da nemam o čemu brinuti, ali sproveli su me u Zagreb, gdje su me u Heinzlovoj ulici do nedjelje navečer trojica ili četvorica policajaca pokušavala nagovoriti i zastrašiti da otkrijem kome sam dala mito te da će me pustiti doma mojoj djeci. »Ako nećete reći, onda ćete robijati«, rekao mi je mladi policajac čije ću lice pamtiti dok živim. Ta me njegova rečenica pratila u nedjelju navečer do Remetinca. Svašta mi je tada prolazilo kroz glavu, prvenstveno činjenica da je moj stariji sin počeo maturalne ispite koji bi za njega mogli biti prekinuti zbog ovoga što mi se događa, da mlađi sin treba pažnju i njegu da bi normalno funkcionirao, da sam u minusu na računima, da imam predmete koje treba dovršiti da bih zaradila ne samo za moju malu obitelj, jer sam samohrana majka, nego i za širu obitelj. Moja su se oba brata vratila iz Domovinskog rata s PTSP-om, a jedan od njih ima i jako bolesno dijete i svi računaju na moju pomoć. A mene upravo vode u zatvor. Svijet se rušio oko mene kao kulisa, a onda su me u sobi dočekale druge žene, toplo i s razumijevanjem. Još čuvam špangu koju su mi dale te prve večeri, a okus kave koju su mi ponudile još je u ustima. Kako su one dočekale mene, tako sam uzvraćala drugima koje su dolazile u moju sobu u Remetincu. Morate znati da su otprilike 80 posto pritvorenika ovisnici, uglavnom o drogi, i nije im mjesto u Remetincu nego u bolnici. Doživjela sam u svojoj sobi i pokušaj samoubojstva. Djevojka uhapšena zbog posjedovanja dva grama kokaina peti dan se pokušala ubiti rezanjem žila. Ovisničkih kriza, depresije i malodušnosti bilo je napretek i žene su trebale moju pomoć. To me je dobrim dijelom držalo.
Otkako sam se vratila kući čitam izreske iz novina koje su mi moji čuvali. Povezujem informacije i sad mi se čini da bih vjerojatno još bila u pritvoru da nije u javnost izašao izvještaj o reviziji porečkog proračuna u kojem se spominje sporni honorar odvjetniku Robertinu Bilobrku koji je Grad zastupao u natječaju za prodaju Facinke. Iz toga detalja proizlazi da nas odvjetnike ne tretiraju jednako pred zakonom jer ja sam završila u pritvoru, a njemu su platili za posao koji je trebao odraditi HFP. Ne, nije mi nedostajao ovaj svijet, već mi ga je nakon deset dana previše.
Fotogalerija
