Anketa: Istrani štede na svemu
Najviše se troši na špežu (S. R.)
Upitali smo naše sugrađane na što su u upravo otišloj godini najviše trošili, odnosno na čemu najviše štede. Evo njihovih odgovora.
Ivana Velenik, ugostiteljica, Novigrad: Najviše trošimo za struju, grijanje i prehranu. Struja je konstantno skupa, cijena nafte raste svakih nekoliko mjeseci i troškovi života se neprestano povećavaju. Što se prehrane tiče, sitnice kupujemo u Novigradu, dok po veću špežu idemo u Trst bar jednom mjesečno. To nam je ponovno isplativo, uz sve troškove prijevoza.
Mislim da imam sreće zato što radim u obiteljskom lokalu, ali to je posao u koji puno treba ulagati i prebroditi iduću godinu koja, s obzirom na trenutne pokazatelje, sigurno neće biti laka. Bez obzira na krizu, postoje stvari kojih se sigurno ne namjeravam odreći. Piće s društvom, zajedničke večere i druženje luksuz su, ako ih uopće tako možemo nazvati, bez kojeg ne mogu!
Marijan Črnac, umirovljeni financijski službenik, Buzet: Najveći trošak u mom kućanstvu je prehrana. Za razliku od nekih sumještana koji po špežu odlaze u Trst, kupujem je u trgovinama u Buzetu, jer za odlaske u susjedne gradove jednostavno nemam vremena. Iako sam u mirovini, još sam uvijek aktivan, bavim se raznim poslovima, među ostalim i pčelarstvom. Imam tri kćerke, sve su već zaposlene, tako da na sreću u ovim recesijskim vremenima ne moram još razmišljati i o troškovima njihova školovanja. U slučaju besparice nikada se ne bi odrekao jutarnje kave s prijateljima ukoliko se o tome uopće može govoriti kao o luksuzu.
Goran Velan, student, Pazin: Najveći mi je trošak stanarina, jer živim kao podstanar u Trstu, a najam stanova je dosta skup, otprilike kao u Zagrebu. Također dosta trošim na prehranu, premda su u Trstu, s izuzetkom restorana, cijene hrane u trgovinama jednake ili jeftinije nego kod nas. U slučaju besparice nikad se ne bih odrekao pića s društvom, jer je to ulaganje u socijalni kapital.
Eligio Bosazzi, glazbenik, Rovinj: Ova upravo otišla godina nam je bila zbilja recesijska. Iako smo radili i više nego drugih godina itekako smo osjetili krizu. Velik dio hrane dobivamo iz polja, budući da supruga prodaje na tržnici proizvode svog oca, no na hranu i dalje odlazi najveći dio obiteljskog budžeta. Osobno sam smanjio broj popušenih cigareta. To će vjerojatno biti i dio uštede u ovoj godini. Polako se odvikavamo svih užitaka. Ono čega se u 2011. neću odreći bit će supruga i djeca, kojima ću nastojati ispunjavati neke od manje skupih želja.
Tihana Zambon, profesorica engleskog i hrvatskog jezika, Kršan: Naš najveći trošak je grijanje. Imamo centralno na naftu, a tijekom jedne zime rezervoar od tisuću litara punimo dva puta. Grijemo se i na drva, ali povremeno, više radi ugođaja. Neke osnovne namirnice kao što su mrkva ili salata rastu nam u vrtu, a ostalo nabavljamo u dućanu. Za veću «špežu» idemo u neki labinski trgovački centar. Kućnom proračunu ne doprinosim jer živim «mjesec unatrag», odnosno plaćam kreditnom karticom za koju računi stižu sljedeći mjesec. Tako će i biti dok ne pronađem stalan posao. Trenutno radim honorarno, dajem instrukcije ili se bavim prevođenjem.
Od stvari kojih se ne bi mogla odreći, na prvom mjestu je internet, putem kojeg plaćam račune te tražim posao. Isto vrijedi za auto, koji mi je neophodan jer ne živim u gradu. Treća stvar koje se ne odričem je kava s prijateljicama, što mi je postalo dnevna rutina, a uz to ide i kutija cigareta na dan. Ne bih se odrekla ni putovanja jer ako je «low budget» uvijek se može odvojiti za tako nešto.
Danijel Šarkanj, umirovljenik, Ližnjan: Najviše se troši na režije i hranu, a štedi se na svemu. No, ne može se puno štedjeti. Čovjek se mora okupati i paliti svjetlo. Imam 996 kuna mirovine i to sve ode na struju, vodu i za odvoz smeća. Supruga radi, a imamo kćer studenticu u Puli. Samo jedna knjiga košta nekoliko stotina kuna, ali snalazi se, kopira ih... Nemam se čega odricati, ne pijem i ne pušim.
Najveća tragedija je što cijene stalno rastu, a mirovine i plaće su iste. Košarica iznosi šest tisuća kuna i to bi trebala osigurati država jer svatko mora imati pravo na dostojan život. Kako će netko preživjeti sa tisuću kuna mirovine? Živi se sve teže i teže.
Žitomir Klaričić, recepcioner, Vrsar: Najveći troškovi u našem kućanstvu su prehrana i grijanje. Špežu obično radimo u velikim supermarketima i to najčešće u onom Konzumovom u Vrsaru jer nam je najbliže. Imamo jedan butežin u susjedstvu, ali u njega idemo kad nam iznenada zatrebaju neke osnovne namirnice, jer na kraju, da li se uputimo samo po kruh ili mlijeko u supermarket i potrošimo benzin ili platimo malo više u manjoj trgovini dođemo na isto. Ali za veće špeže sigurno se više isplati kupovati u velikim supermarketima. Dosta trošimo i na grijanje jer se grijemo na struju.
Ono čega se ne bih odrekao je odlazak u kazalište, često puta idem u HNK u Rijeku i protekle sam godine bio na svim tamošnjim opernim i baletnim predstavama. Ulaznice za reprize koštaju oko 50 kuna i mislim da to nije puno, najveći trošak je put, ali ako se nađemo više nas zainteresiranih za predstavu podijelimo putne troškove. (K. F., G. Č. Š., A. D., A. P., R. S., T. G., V. H.)
Ivana Velenik, ugostiteljica, Novigrad: Najviše trošimo za struju, grijanje i prehranu. Struja je konstantno skupa, cijena nafte raste svakih nekoliko mjeseci i troškovi života se neprestano povećavaju. Što se prehrane tiče, sitnice kupujemo u Novigradu, dok po veću špežu idemo u Trst bar jednom mjesečno. To nam je ponovno isplativo, uz sve troškove prijevoza.
Mislim da imam sreće zato što radim u obiteljskom lokalu, ali to je posao u koji puno treba ulagati i prebroditi iduću godinu koja, s obzirom na trenutne pokazatelje, sigurno neće biti laka. Bez obzira na krizu, postoje stvari kojih se sigurno ne namjeravam odreći. Piće s društvom, zajedničke večere i druženje luksuz su, ako ih uopće tako možemo nazvati, bez kojeg ne mogu!
Marijan Črnac, umirovljeni financijski službenik, Buzet: Najveći trošak u mom kućanstvu je prehrana. Za razliku od nekih sumještana koji po špežu odlaze u Trst, kupujem je u trgovinama u Buzetu, jer za odlaske u susjedne gradove jednostavno nemam vremena. Iako sam u mirovini, još sam uvijek aktivan, bavim se raznim poslovima, među ostalim i pčelarstvom. Imam tri kćerke, sve su već zaposlene, tako da na sreću u ovim recesijskim vremenima ne moram još razmišljati i o troškovima njihova školovanja. U slučaju besparice nikada se ne bi odrekao jutarnje kave s prijateljima ukoliko se o tome uopće može govoriti kao o luksuzu.
Goran Velan, student, Pazin: Najveći mi je trošak stanarina, jer živim kao podstanar u Trstu, a najam stanova je dosta skup, otprilike kao u Zagrebu. Također dosta trošim na prehranu, premda su u Trstu, s izuzetkom restorana, cijene hrane u trgovinama jednake ili jeftinije nego kod nas. U slučaju besparice nikad se ne bih odrekao pića s društvom, jer je to ulaganje u socijalni kapital.
Eligio Bosazzi, glazbenik, Rovinj: Ova upravo otišla godina nam je bila zbilja recesijska. Iako smo radili i više nego drugih godina itekako smo osjetili krizu. Velik dio hrane dobivamo iz polja, budući da supruga prodaje na tržnici proizvode svog oca, no na hranu i dalje odlazi najveći dio obiteljskog budžeta. Osobno sam smanjio broj popušenih cigareta. To će vjerojatno biti i dio uštede u ovoj godini. Polako se odvikavamo svih užitaka. Ono čega se u 2011. neću odreći bit će supruga i djeca, kojima ću nastojati ispunjavati neke od manje skupih želja.
Tihana Zambon, profesorica engleskog i hrvatskog jezika, Kršan: Naš najveći trošak je grijanje. Imamo centralno na naftu, a tijekom jedne zime rezervoar od tisuću litara punimo dva puta. Grijemo se i na drva, ali povremeno, više radi ugođaja. Neke osnovne namirnice kao što su mrkva ili salata rastu nam u vrtu, a ostalo nabavljamo u dućanu. Za veću «špežu» idemo u neki labinski trgovački centar. Kućnom proračunu ne doprinosim jer živim «mjesec unatrag», odnosno plaćam kreditnom karticom za koju računi stižu sljedeći mjesec. Tako će i biti dok ne pronađem stalan posao. Trenutno radim honorarno, dajem instrukcije ili se bavim prevođenjem.
Od stvari kojih se ne bi mogla odreći, na prvom mjestu je internet, putem kojeg plaćam račune te tražim posao. Isto vrijedi za auto, koji mi je neophodan jer ne živim u gradu. Treća stvar koje se ne odričem je kava s prijateljicama, što mi je postalo dnevna rutina, a uz to ide i kutija cigareta na dan. Ne bih se odrekla ni putovanja jer ako je «low budget» uvijek se može odvojiti za tako nešto.
Danijel Šarkanj, umirovljenik, Ližnjan: Najviše se troši na režije i hranu, a štedi se na svemu. No, ne može se puno štedjeti. Čovjek se mora okupati i paliti svjetlo. Imam 996 kuna mirovine i to sve ode na struju, vodu i za odvoz smeća. Supruga radi, a imamo kćer studenticu u Puli. Samo jedna knjiga košta nekoliko stotina kuna, ali snalazi se, kopira ih... Nemam se čega odricati, ne pijem i ne pušim.
Najveća tragedija je što cijene stalno rastu, a mirovine i plaće su iste. Košarica iznosi šest tisuća kuna i to bi trebala osigurati država jer svatko mora imati pravo na dostojan život. Kako će netko preživjeti sa tisuću kuna mirovine? Živi se sve teže i teže.
Žitomir Klaričić, recepcioner, Vrsar: Najveći troškovi u našem kućanstvu su prehrana i grijanje. Špežu obično radimo u velikim supermarketima i to najčešće u onom Konzumovom u Vrsaru jer nam je najbliže. Imamo jedan butežin u susjedstvu, ali u njega idemo kad nam iznenada zatrebaju neke osnovne namirnice, jer na kraju, da li se uputimo samo po kruh ili mlijeko u supermarket i potrošimo benzin ili platimo malo više u manjoj trgovini dođemo na isto. Ali za veće špeže sigurno se više isplati kupovati u velikim supermarketima. Dosta trošimo i na grijanje jer se grijemo na struju.
Ono čega se ne bih odrekao je odlazak u kazalište, često puta idem u HNK u Rijeku i protekle sam godine bio na svim tamošnjim opernim i baletnim predstavama. Ulaznice za reprize koštaju oko 50 kuna i mislim da to nije puno, najveći trošak je put, ali ako se nađemo više nas zainteresiranih za predstavu podijelimo putne troškove. (K. F., G. Č. Š., A. D., A. P., R. S., T. G., V. H.)
