Amaterizam ili profesionalizam??!!

Sport
25.03.2013 11:15
B.Ž.
1
1
Vrlo zanimljivo pitanje. Uvijek me je fascinirala činjenica kako su svi klubovi u Hrvatskoj profesionalni, a ponašaju se vrlo neprofesionalno. Većina klubova iako ima status profesionalnih, puno više sliči na amaterske udruge. Nekorektan odnos uprave prema igračima, kašnjenje plaća i ostali problemi, ne bi trebali postojati kada je riječ o pravom profesionalnom klubu. Jer ako klub zahtjeva od igrača profesionalno ponšanje, otvaranje obrta, svakodnevni dolazak na treninge te ispunjavanje svojih igračkih dužnosti, zar onda ne bi i klub trebao ispunjavati svoje?! No, kod većine klubova nije tako. Igrači se moraju podrediti sportu i samo sportu ili u protivnome bivaju kažnjeni. Mislim da kod nas ne postoje amaterski sportaši jer ako želiš uspjeti onda moraš dati 100% sebe i svog vremena za sport kojim se baviš. Naravno da je potrebno davati 100% sebe ako želiš uspjeti. Ipak, mislim da su bitne i ostale stvari koje su itekako važne za budućnost bilo kojeg mladog čovjeka, kao npr. školovanje. Mnogi klubovi traže profesionalizam pa nerijetko ispašta upravo školovanje sportaša. Tu nisu krivi samo klubovi, nego i naš sustav školovanja koji onemogućuje i zapravo otežava svakome profesionalnom sportašu, da radi dvije stvari istovremeno punim intenzitetom. Upravo zbog toga mladi sportaši se dovode u situaciju gdje moraju birati izmedu škole i sporta, pa uglavnom daju prioritet sportu zbog većeg izazova (čitaj: novca). Većina sportaša na kraju kupuje diplome ili završava one škole gdje imaju "veze", odnosno poznanike kako bi što lakše završili školovanje. Žalosno, ali istinito.[slika2l]
U inozemstvu to nije takav slučaj. Iako su klubovi profesionalni i njihov odnos prema igračima je zaista takav, ne zapostavljaju se ostale stvari poput škole ili posla. Živjela sam u Danskoj četiri godine i oduševljena sam njihovim sustavom, pogotovo kad je riječ o poslu. Moje sve suigračice su radile ili studirale uz rukomet i bez ikakvih problema pronalazile vremena za sve svoje obaveze. Naime, sustav u Danskoj je takav da uz primarni posao (u ovom slučaju rukomet) čovjek može imati još jedan posao, na kojem će raditi maksimalno 20 sati tjedno. To je mnogima omogućilo da nakon fakulteta traže posao u struci i tako se pripremaju za život nakon rukometne karijere. Na taj način sportaši se pripremaju za neku budućnost. Sve moje suigračice su imale završene fakultete i to ne bilo kakve. Nerijetko je bio slučaj da među poznatim sportašima pronađete doktore, odvjetnike, dizajnere, javne bilježnike...
Moje suigračice osim što su bile profesionalni sportaši, bile su i majke i supruge. Uz dobru organizaciju sve je moguće, a najbitnije je da ih nitko nije tjerao na izbor prioriteta. Nakon završenog studija Logopedije u Zagrebu, upisala sam magisterij iz Audiologije u Danskoj jer me oduševio taj njihov sustav. No, nažalost zbog odlaska u Francusku, ali i teskoće programa (slušala sam i polagala predmete na danskom) morala sam odustati. Nadala sam se da ću ga završiti, ostati u Danskoj i započeti s poslom. Na taj način bih spremno dočekala kraj svoje karijere. Znam da smo mi daleko od takvog funkcioniranja jer nije problem samo u klubovima, nego u kompletnom sustavu naše države. Zato ideja da neki klubovi postanu amaterski, mi se jako svidjela. Igračice će i dalje moći igrati rukomet, zarađivati neke dodatne novce, a uz to će i dobiti priliku normalno se školovati te upisati one fakultete koje zaista žele. Ono najbitnije, po završetku studija moći će raditi u struci. To bi uveliko olakšalo situaciju pojedincima, ali i klubovima. Jer budimo realni, nema baš puno igračica koje mogu živjeti samo od rukometa. Koje mogu napraviti značajnu rukometnu karijeru te zaraditi velike novce s kojima bi si osigurali neku bolju i stabilniju materijalnu situaciju. Veliki talenti i igračice koje će moći napraviti takvu karijeru, odlazit će u inozemstvo i igrati u profesionalnim ligama. Vjerujem da će s time dobiti na kvaliteti i reprezentacija. Igračice će odlaziti van i skupljati medunarodno iskustvo igrajući po jakim europskim ligama. Iskustvo koje je svakoj malo boljoj rukometašici itekako potrebno. Onu drugu stranu neću ni spominjati i koliko bi to značilo za neko osobno iskustvo i uspjeh. Odlazak u inozemstvo nosi puno više nego što neki misle. Teško je i ne može to svatko, ali na ovaj način će se možda mnoge igračice osloboditi i lakše odlučiti na taj korak. Podržavam Podravkinu ideju o amaterizmu. Sigurna sam da će većini igračica Podravke inozemna vrata biti širom otvorena te da će bez problema pronaći nove klubove, ukoliko to žele. Bilo bi vrlo žalosno da se jedan tako veliki klub potpuno ugasi. Zato je bolje preći na amaterizam i koliko toliko održati tradiciju. Vjerujem da će klub i dalje biti uspješan, iako više neće funkcionirati na profesionalnoj razini.[slika3l]
Možda ne bi bilo loše da i ostali klubovi preuzmu istu inicijativu jer treba misliti na budućnost. To bi sigurno smanjilo novčane probleme u klubovima. Mnoge igračice bi na taj način produžile svoju igračku karijeru. Dosta rukometašica koje poznajem završavaju karijeru jer su dovedene u situaciju gdje moraju birati između rukometa, fakulteta, obitelji ili posla. Ova situacija će ohrabriti mnoge i omogućiti im da se i dalje nastave baviti sportom te da ne odustaju tako lako od rukometa, nakon tolikih godina aktivnog bavljenja sportom.Žene su multitasking bića i zato nam nemojte oduzeti to pravo da radimo više stvari koje volimo u isto vrijeme.[slika4d]
Autor: Maida Arslanagić

Fotogalerija

© 2003 - 2025 Parentium Media - Hosted by Plus.hr
Ova stranica koristi kolačiće radi pružanja boljeg korisničkog iskustva. Izjava o privatnosti