Tražilica

Parenzana (Porečka pruga, Poreška pruga, Parenzaner Bahn, Vinogradarska pruga), vicinalna željeznica Trst – Poreč.

U politici je kao član HDZ-a izabran 1993. u prvi saziv vijeća vrsarske općine. Djelovao je i kao dužnosnik u sportu, posebno nogometu (član Izvršnog odbora Nogometnog saveza Hrvatske, član Upravnog odbora NK Istra Pula i NK Jadran Poreč).

Pučku školu pohađao je u Humu. U vrijeme velike ekonomske krize i gladi nakon iznimno hladne zime, velika se obitelj 1929. preselila na Poreštinu, na stanciju Bašarinka kraj Nove Vasi, gdje su radili kao koloni.

Do okupljanja je došlo na inicijativu Istarskoga demokratskog sabora (IDS), a skupinu su činile još i Hrvatska socijalno-liberalna stranka (HSLS), Hrvatska seljačka stranka (HSS) i Hrvatska narodna stranka (HNS).

U Istru dolazi 1952. i aktivno sudjeluje u političkom i gospodarskom životu Poreča. Bio je predsjednik mnogih društava i klubova, te je kao predsjednik Skupštine općine Poreč (u tadašnjem sustavu gradonačelnik) pokrenuo i podržao mnoge značajne projekte.

Poginuo je u prometnoj nesreći, a pokopan na groblju u rodnoj Novoj Vasi.

Na prvi natječaj za posao javilo se 700 žena, što dokazuje kolika je bila potreba za aktivnim sudjelovanjem u poboljšanju obiteljskih ekonomskih prilika, a posebice za osobnom afirmacijom.

Tijekom rada u višnjanskoj ambulanti završio je specijalizaciju iz opće medicine na riječkom Medicinskom fakultetu te od 1973. radi u Domu zdravlja u Poreču. Za svoj je društveni angažman dobio porečke gradske nagrade 30. april te Sv. Mauro (1999.). Pokopan je na porečkom groblju.

Predsjednik Republike Italije odlikovao ga je Zlatnom medaljom za zasluge na području školstva i kulture (1958.). Od 1967. dopisni je član Akademije oštroumnih (Accademia Nazionale dei Lincei), a 1970. postao je počasni predsjednik Società Istriana di Archeologia e Storia Patria.

Žigante, Klaudio – Žiga, glazbeni pedagog, zborovođa, kulturni djelatnik (Motovun, 13.VIII.1940. – Motovun, 23.III.2021.).

U Lovranu i Opatiji pohađao je Centralnu ugostiteljsku školu, smjer konobar, i maturirao 1955. Već godinu dana ranije bio je na praksi u porečkom ugostiteljskom poduzeću Riviera, osnovanom 1953. (kasnije Riviera holding, danas Valamar Riviera), u kojemu je bio jedan od prvih školovanih ugostiteljskih kadrova

Sin velikoga vojvode Toskane Leopolda II. Habsburško-lotarinškoga i austrijski nadvojvoda. Studirao je filozofiju, pravo, prirodne znanosti i umjetnost u Pragu. Život je posvetio znanstvenim istraživanjima Sredozemlja.

U pulskoj glazbenoj školi „Ivan Matetić - Ronjgov" završava osnovno i srednje glazbeno obrazovanje, instrumentalni i teoretski odsjek gdje kasnije djeluje kao profesor klavira (1995.-98.). Visokoškolski studij nastavlja na Glazbenoj akademiji u Ljubljani gdje je diplomirao na orguljama 1995.

Za društvenu aktivnost, posebice za djelovanje u boćarskom i kuglačkom sportu i doprinos njihovom razvoju dobio je više nagrada i priznanja

Njegovim imenom nazvan je 2008. Dom sportova u Puli, a 2016. u Fažani šetnica na čijem mu je kraju, nedaleko od njegove obiteljske kuće, početkom 2018. podignut brončani spomenik u boksačkoj pozi, rad akademskog kipara Ante Jurkića.

Glazbenu karijeru započeo je u rodnom gradu, svirajući pikolo u salezijanskom sastavu, a potom je prešao na klarinet. Sa 17 godina, 1937. se preselio u Pulu, gdje je radio kao dirigent u kazalištu Ciscutti i gdje je upoznao Agnese Ines Budicin, s kojom se oženio i dobio dvoje djece, Vivianu (1943.) i Roberta (1946.). Tijekom rata ravnao je vojnim sastavom.

Od 1967. do 1978. aktivno je radio u turizmu i kao direktor porečkog Hotelsko-turističkog poduzeća Riviera dao je svoje osobno obilježje i izuzetan doprinos.

Istra, glasilo istarskih emigranata u Jugoslaviji, koje je izlazilo u Zagrebu od 1929. do 1940.

Nettunske konvencije favorizirale su talijanske interese, pa je pitanje njihove ratifikacije izazvalo otpor javnosti u Kraljevini SHS.

Bio je veliki zaljubljenik u rodni grad i Istru, vrsni poznavatelj porečke povijesti, a i pjesnik i prevoditelj.