Početna
Petak, 28.Travnja 2017 (12:09:26) - Godina:15

Odaberite teme

Fast Food Poreč - 052/452-088

Arhiva kolumni

O Portalu

Parentium.com se pohranjuje u digitalnom arhivu NSK
Tommy traži prodavače i skladištare (m/ž) za svoj hipermarket u Taru
Wine Nights Poreč

Koliko su zakonodavci dorasli suvremenom svijetu?

Tehnologija/znanost, 17.02.2017. (07:48)
(Izvor:Bug Online)Link

Piše: Drago Galić

Na početku svog čuvenog znanstvenopopularnog bestselera Kratka povijest vremena, fizičar Stephen Hawking dotakao se toga što današnji čovjek zna o znanosti u odnosu na generacije prije kojeg stoljeća. Pa tako kaže da je prije  dobro obrazovan čovjek mogao manje-više poznavati ako ne detaljno, onda barem osnove svih do tada akumuliranih ljudskih znanja. Sada (a govorimo o vremenu od prije gotovo 40 godina), ni visoko obrazovani ljudi ne mogu shvatiti niti osnovne postulate u svim granama znanosti van vlastite struke jer su vrlo kompleksni, a znanstvenog znanja je toliko da jednostavno čovjek nema vremena ni mogućnosti sve apsorbirati. I nakon toga ide vrlo pitko štivo koje objašnjava dosege kozmologije u 80-tima...

Od tada je prošlo gotovo četiri desetljeća, kozmologija je uvelike napredovala i neke od tadašnjih nepoznanica koje Hawking spominje u svojoj knjizi to više nisu, ali su se pojavile brojne druge, kojih tada on, ni bilo tko drugi, nije ni bio svjestan i općenito je znanost postala još složenija, a njeno nepoznavanje za onoga kojemu neko konkretno znanstveno područje nije struka, još veće.

U načelu ovo bi bilo zanimljivo tek kao tema za konverzaciju, kad pored fundamentalnih znanosti ne bismo imali i primijenjenu znanost i tehnologiju koja se oslanja na bazična istraživanja, a koja se razvija abnormalnim tempom i time mijenja i ekonomske, društvene i političke uvjete u kojima živimo. Dakle, ne radi se tek o pustom žalovanju što svatko od nas ne zna sve i što to ne može saznati, nego i o praktičnoj posljedici toga nepoznavanja tehničkog napretka od strane ljudi – svijet oko nas se mijenja, a mi ne razumijemo kako i zašto.

Također, svim tim promjenama pokušavamo dati strukturni okvir kroz zakone i pravila koja određuju praktični dio prava i obveza, uvjeta i posljedica koje slijede iz korištenja i općenite prisutnosti novih tehnologija u našim životima. Kada su se pojavili prvi računalni programi, njihovo kopiranje u mnogim zemljama uopće nije bilo ilegalno, kao što prije toga kopiranje glazbe nije bilo ilegalno, ili kopiranje tiskovina i slično.

Trenutno se nalazimo u trenutku povijesti kada roboti i umjetna inteligencija polako preuzimaju poslove koje su do sada praktički mogli obavljati isključivo ljudi, a sasvim sigurno je da će vrlo brzo takvih poslova biti još više, te da će robotske sposobnosti i umjetna inteligencija napredovati još i više. Neki smatraju i do razine AGI (Artificial General Intelligence) – umjetne inteligencije opće namjene odnosno posve inteligentnih, nalik ljudima, robota. Osobno, smatram da nemamo nikakvog razloga da pravimo takav tip umjetne inteligencije, te da ako ga i napravimo, da mislimo da će to biti preovladavajući tip umjetne inteligencije. Umjesto toga je vjerojatnije da ćemo i dalje imati specijalizirane inteligentne sustave točno određenih namjena – vožnja automobila, medicinska dijagnostika, planiranje i optimiziranje transporta itd.

Ipak, bez obzira na pitanje svijesti ili ne, umjetna inteligencija je tu i postavljaju se pitanja kako urediti zakone koji određuju posljedice za eventualno nastalu štetu koju može izazvati.

U EU parlamentu tako se raspravlja o članku zakona koji se bavi odgovornošću robota/umjetne inteligencije zbog štete koja nastane njegovom autonomnom odlukom. Naime, za razliku od rovokopača kojim upravljaju Mile ili Pero, pa koji u zanosu prekinu vodovodne, kanalizacijske ili električne instalacije, a za što ne krivimo mehanički stroj, već Milu ili Peru koji njime upravljaju, autonomnim uređajima ne upravljaju po definiciji ni Mile ni Pero. Stoga je razumno pitanje tko je odgovoran ako robot koji je samostalno donio odluku, posve ispravan i s programima koje je proizvođaču odobrilo neko nadzorno tijelo, napravi neku štetu.

Zakon predlaže da je u tom slučaju pravno robot sam kriv jer ne postoji direktna veza štetne radnje s napucima vlasnika ili s firmverom i algoritmima koje je dobio u tvornici.

Kako se tek raspravlja o ovom zakonu koji je dosta tehničke naravi, a tek se stvara, većina nas o njemu ne bi nikad ni čula da se za raspravu o tom konkretnom članku nije javila domaća zastupnica u Europarlamentu, Marijana Petir. Koja je za ukidanje tog članka jer – "roboti nemaju dušu".

Na stranu sada što u legislativu 21. stoljeća pokušava uvući teološki argument što je praksa kakva je u Europi napuštena u 18. i 19. stoljeću, a negdje i ranije, ali pokazuje totalno nerazumijevanje materije na koju se zakon odnosi.

Pravna osobnost koja bi se dala inteligentnim strojevima ni na koji način ne znači da neki zakonodavac, koji uopće ne mora zastupati teološki koncept duše, sugerira da "roboti imaju dušu", već se radi o pravnom instrumentu kojim bi se pravno riješili problemi koje neočekivano ili očekivano, donosi iznimno brz napredak tehnologije, u ovom slučaju robotike i razvoj umjetne inteligencije.

Marijana Petir sigurno nije jedini primjer političara opće prakse koji se očajno batrga u specifičnom području kojem nije dorasla i ne razumije ga. Kako sam krajem 2015. osobno bio Europlarlamentu u Bruxellesu i tamo imao prilike razgovarati s našim domaćim, ali i drugim europarlamentarcima o zakonima koje tamo donose, bilo je bolno jasno da u onim područjima o kojima nešto znam – računala i Internet, iako očito rade s najboljom namjerom, nemaju nikakvog stvarnog iskustva niti zakone donose na osnovu stvarnog stanja, nego na osnovu nekih svojih ideja o tome kakvo stanje jest.

K tome, svi ti zakoni imaju problem da već sada godinama kaskaju za praksom, pa čak i kada se svi klubovi i skupine zastupnika usuglase oko svakog članka i svakog zakona relativno brzo, potrebne su godine da bi se zakonom uredilo ono što već odavna postoji ili se koristi.

Tako se tehnički napredak ubrzava, tehologija postaje sve složenija i sofisticiranija, a načini donošenja političkih odluka i zakona su isti kakvi su bili u parlamentarnim demokracijama u 17., 18., 19., ili 20. stoljeću s političarima, biološkim stvorenjima sa svojim objektivnim ograničenjima, ali neograničenog ega i uvjerenja da se mogu u sve pačati i donositi odluke za sve nas i čitava društva.

Veliko je pitanje treba li se iz temelja mijenjati način na koji se donose zakonodavne odluke i koji bi to način bio, a da ostane demokratski i predstavlja volju građana?

Po meni, odgovor na prvi dio pitanja je - apsulutno da. Politički proces donošenja zakona kakav smo naslijedili iz prethodnih stoljeća s političarima opće prakse koji jedan dan raspravljaju o "slivnim vodama", a drugi dan bi prtljali o tome "imaju li roboti dušu" (iako to nikoga nije briga) je abnormalno neefikasan i štetan.

Na drugi dio pitanja, kako organizirati zakonodavno proceduru da bude i demokratska i efikasna i na korist svima – nemam odgovora...



Mobilna verzija članka

Oglasi

Contigo rent-a-bike and moto
Fast Food Dada Poreč
DiD Poreč - generalni zastupnik Allianz osiguranja i A-Z Fondovi
Mirtex International d.o.o.
Europrotekt – vaš sigurni partner u prevenciji, sprečavanju i gašenju požara