Logo - www-parentium.com
HAK Auto-klub Poreč

Jesmo li neobazrivi prema onima koji pate? Kako se ophoditi s depresivnom ili tjeskobnom osobom

Ilustracija (Jan Tinneberg on Unsplash)
15.10.2021. (18:18) (Izvor:psiha.hr - Link )

Napisao: Ozren Podnar, psiha.hr

Samo u Hrvatskoj stotine tisuća ljudi u svakom trenutku trpi od depresije ili anksioznosti, no okolina uglavnom ne razumije njihove tegobe i rijetko im izlazi u susret. Koji su uzroci tog nerazumijevanja? Što ne smijete raditi ili govoriti osobi bolesno sniženog raspoloženja i osjetljivosti na stres? Kako joj možete najdjelotvornije pomoći? 

Biste li osobi za koju znate da ima slušne tegobe rekli "operi si uši"? Biste li kratkovidnog nazvali "ćoravim"? Nemoguće, zar ne, jer ste odgojeni da budete sućutni prema osobama kojima neki organ ne funkcionira normalno. Sigurni smo i da ne biste osobu sa slomljenom nogom poslali da vam nešto hitno donese iz dućana, niti nekog s upalom pluća tjerali da radi u vrtu i to po kiši ili snijegu. 

No, obziri koje - opravdano - imamo prema ljudima čije zdravstvene tegobe razumijemo, blijede kad se suočimo s pojedincem koji ima psihijatrijskih tegoba kao što su depresija i anksioznost. Takvi ne dobivaju od okoline pažnju, obzir i razumijevanje na koje imaju pravo. Obrnuto, okolina se na njih najčešće ljuti što su "tmurni, živčani, negativni", prigovara im zbog "kompliciranosti", a ponekad ih i ismijava.

U bankama ili trgovačkim centrima nalaze se blagajne za invalide ili trudnice, na ulazu u mnoge institucije naći ćete prilaze prilagođene invalidskim kolicima, imate li nogu u gipsu pomoći će vam preko ulice, ali nigdje ne postoje posebne usluge za potištene, tužne, zabrinute, uplašene ili uzrujane osobe. Što je najgore, mnogi ljudi s bolestima središnjeg živčanog sustava neće dobiti prikladnu pažnju niti u krugu najbližih.

Diskriminacija zbog neinformiranosti

Nepravedan tretman ljudi koji trpe od depresije, anksioznosti, bipolarnog poremećaja i PTSP-a potječe od donedavna vrlo šturih znanstvenih spoznaja o mozgu. Tek je druga polovica dvadesetog vijeka dala opipljive dokaze da su emocije i raspoloženja moždane funkcije kao i pamćenje, učenje ili inteligencija. Budući da je psihijatrija tek u novije vrijeme postigla napredak na neurobiološkom planu, u javnosti vrlo polako sazrijeva spoznaja da na naše emocije, raspoloženja i otpornost na stres nije moguće utjecati odlukom i snagom volje.

U zemljama razvijenog Zapada, edukacija javnosti o psihijatrijskim bolestima daleko je odmakla, čime je omogućen bolji i brži tretman onima kojima je potrebno i njihova bolja uklopljenost u zajednicu. U Hrvatskoj okolina zbog neznanja i predrasuda često šikanira ili omalovažava ljude pogođene tim bolestima, umjesto da im pomogne i učini im život podnošljivijim. S druge strane, sami pacijenti ne znaju se postaviti i zahtijevati da se poštuju njihova prava. 

Većina ljudi, uključujući i mnoge od onih koji sami trpe od spomenutih tegoba, nije upoznata s činjenicom da depresija i anksioznost imaju bioloških uzroka i da su posljedica neurokemijskih promjena u dijelovima mozga koji kontroliraju raspoloženje i obranu od stresa. Zašto dolazi do tih promjena? Nekim ih ljudima izazivaju stresna iskustva, dok se drugima javljaju "iz čista mira", zbog urođene predispozicije. Kod tih bolesti, živčane stanice u moždanim centrima za raspoloženje i spokoj ne funkcioniraju pravilno, uzrokujući osjećaje potištenosti, tuge, očaja, zabrinutosti, uzrujanosti i razdražljivosti.

Jednostavno, bolestima živčanog sustava valja pristupati kao i bilo kojoj drugoj bolesti te se obratiti liječniku, dok osobe koje od njih trpe valja poštedjeti dodatnog stresa. Baš kao što nećete prigovarati tati zato što leži s iščašenom nogom, kćeri koja ne može jesti zbog zubobolje ili prijateljici koja se zbog astme ne bavi sportom, nemojte stavljati soli na ranu onima koji imaju psihičke tegobe: primjerice, zahtijevati od njih da se "srede" i "normaliziraju", optuživati ih da su "slabići" i da su sami krivi što im je loše.

"Pučke mudrosti" koje više škode nego koriste

Jeste li ikad čuli da netko dijabetičaru kaže  "natjeraj gušteraču da ti luči više inzulina"? Ili da netko zatraži od astmatičara da "normalno diše"?

Zvučalo bi kao okrutna, neumjesna šala. No, ne radimo li isto ako osobi koja trpi od potištenosti, zabrinutosti, uzrujanosti ili straha "savjetujemo" da snagom volje regulira biokemijske i električne procese u mozgu? I onda joj prigovaramo kad se ispostavi da ona to ne može? 

Postoji nekoliko desetaka uobičajenih fraza koje neupućeni izgovaraju onima koji imaju narušeno psihičko zdravlje. Radi se o "pučkim mudrostima" kojima zdrava okolina zasipa osobe pogođene ozbiljnim tegobama na koje nemaju neposrednog utjecaja. Sve te "mudrosti" imaju nekoliko zajedničkih obilježja:

Evo popisa najčešćih fraza koje nikada ne bi smjele biti upućene osobi koja ima depresiju ili anksioznost. Možda ste imali nesreću pa ste i sami doživjeli da vam netko kaže nešto od navedenog? Čak i ako vam medicina nije bliska, zacijelo ste osjetili da takve primjedbe nemaju smisla.

Što trebate učiniti ako vam je netko blizak depresivan ili tjeskoban? Potrebno joj je iskazati ljubav i brigu, biti joj na raspolaganju, poštedjeti je čim više obaveza i stresnih situacija. Ako vaš bližnji ima srčanu bolest, znate da mu treba više mira. Ima li dijabetes, razumijete zašto jede drukčiju hranu od vas. I osoba s depresijom ili anksioznošću ima posebne životne potrebe.