Logo - www-parentium.com
Istraalf  Mobile Phone Shop - Bookstore

Eufrazijeva bazilika

(Izvor:Turistička zajednica Poreča)

Eufrazijeva Bazilika predstavlja najvrijedniji spomenik kulture u Poreču. Sagrađena je na temeljima ranije trobrodne bazilike polovinom VI stoljeća u doba biskupa Eufrazija po kome je zadržala ime.

Turistički obilazak moguć je svakodnevno, osim u vrijeme vjerskih obreda. Moguće je i popeti se na zvonik sa vidikom na Poreč i okolicu.

Kompleks Eufrazijeve bazilike predstavlja i svjetski značajan povjesni spomenik što je 1997. godine potvrđeno od strane UNESCO organizacije, uvrštenjem u svjetsku kulturnu baštinu.

U dugoj povijesti grada Poreča jedan će relativno kratak vremenski isječak zauvijek izmijeniti njegovu sudbinu. Mali provincijalni grad na margini umirućega Rimskog Carstva u VI. će stoljeću doživjeti čudesnu preobrazbu.

U punom cvatu Justinijanove reconquiste porečki biskup Eufrasius podiže na mjestu starije gradske bazilike svoju katedralu uklapajući je u niz pratećih građevina koje će zajedno tvoriti jedan od velikih kompleksa toga vremena.

Ukus biskupa Eufrazija, odnjegovan na raskoši Istoka, nikako se nije mogao zadovoljiti zatečenim stanjem provincijalne letargije koja je obilježavala Poreč, Istru i najveći dio rastočenoga Rimskog Carstva.

Poduzimajući velike građevinske pothvate, on će svoje ambiciozne ideje samo dijelom asimilirati sa zatečenom antiknom bazom, a dobrim dijelom ovdje unijeti graditeljske i uopće umjetničke inovacije kakve Zapad tada još nije poznavao. .

Te se inovacije tiču kako organizacije prostora u Bazilici, osobito njezina istočnoga dijela, tako i ikonografskoga programa što ga je biskup, uz pomoć vrhunskih majstora koje je sa sobom doveo, pokazao na mozaicima što prekrivaju zidove unutrašnjosti. I prije i nakon predaje Poreča Veneciji, istaknuto mjesto u gradu i široj okolici imaju biskupi koji vode duge sporove i vode prave ratove s građanima.

Kada sredinom VI. stoljeća biskup Eufrazije započinje svoje velike, ne samo graditeljske poduhvate, on ne polazi od ničega. Na prostoru s koga niče njegova veličanstvena bazilika i niz drugih objekata uz nju, već su postojale ranije sakralne građevine koje se datiraju u IV. stoljeće, vjerojatno odmah nakon 313. godine. Dok kršćanstvo još nije bilo priznato, prve su zajednice i ovdje adaptirale neki postojeći objekt za svoje obrede. Prvom oratoriju, čije ostatke nalazimo na prostoru uz samu Eufrazijevu bazilku, pripadali su podni mozaici na kojima se javljaju motivi vitica, meandra te figure riba koje nedvojbeno upućuju na svoje simboličko značenje.

Na gornjem dijelu četvrtastog mozaika s kantharosom nalaze se ispisana imena donatora koji su dali izvesti taj lijepi podni mozaik i brojem stopa površine. Sličnih je primjera s imenima donatora više, a nalaze se na mozaicima otkopanim ispod sjevernog broda Eufrazijeve bazilike. Upravo iz svih tih podnih mozaika i sačuvanih natpisa možemo precizno odčitavati faze gradnje, adaptacija, obnove, drugim riječima dinamiku života kršćanske zajednice u Poreču u Predeufrazijeva doba.

Kada se u V. stoljeću gradi nova bazilika velikih dimenzija, ona urasta u postojeće sakralne objekte. To je trobrodna dvorana pravokutnog tlocrta bez apside koja u istočnome dijelu ima polukružni zidić za svećenička sjedala, a kao i druge istarske crkve V. st. i ona je nastala pod utjecajem arhitekture istočne obale Jadrana, kao i Bliskog istoka. Te su utjecaje lokalni graditelji uklapali u svoje nasljeđe iz starokršćanskog razdoblja i rimske profane arhitekture. Zidovi se izvode od pritesanih lomljenaca koji zahtijevaju debele namaze žbuke i pojačavaju se lezenama.
Eufrazijeva je bazilika tek središnji dio većega kompleksa što ga čini niz građevina zidanih mahom u isto vrijeme. Zgrada Biskupije veća je građevina i tek je u dijelovima sačuvala svoj originalni izgled. Nalazi se sjeverozapadno od same bazilike, te je uskim hodnikom povezana s njezinim narteksom.

Prijeđemo li iz prostora na zidne površine Eufrazijeve bazilike, tada ćemo i tu, u blještavilu mozaika naići na vrhunske umjetničke vrijednosti. Isto tako ovdje ćemo naići i na ikonografsku inovaciju po prvi puta primijenjenu na zapadnome tlu. U Poreču, naime, Bogorodica zauzima središnje mjesto u apsidi koje je dotad pripadalo samo Kristu. Ona sjedi na prijestolju i drži na koljenima malog Isusa odjevenog u rimsku svečanu odjeću i s desnom rukom uzdignutom za blagoslov. Sa svake strane Marije stoji po jedan anđeo koji predvodi skupine koje ju dolaze pozdraviti.

Mariji s lijeve strane prilaze tri neimenovana mučenika s vijencima u rukama i aureolama iznad glave. S druge pak strane iza anđela stupa sveti Mauro, prikazan na isti način kao i prethodna trojica mučenika, ali s ispisanim imenom uz aureolu. Ovaj porečki biskup i svetac predovodi iznimno zanimljivu grupu koju čine žive osobe, tri suvremenika: biskup Eufrazije koji u rukama drži model svoje bazilike, arhiđakon Klaudije, inače brat Eufrazijev, i dječak među njima za koga saznajemo iz natpisa da je sin arhiđakonov i da mu je ime kao i stricu, Eufrazije.

U središnjem su dijelu apside i u zasebnim poljima odijeljenim prozorima, smješteni likovi svetog Zaharije, anđela i svetog Ivana Krstitelja. U donjem dijelu trijumfalnog luka nalazi se trinaest okruglih medaljona. U središnjem je prikazan Krist kao Agnus Dei, dok se sa svake strane, njih šest i šest, spuštaju prikazi svetica s ispisanim imenima. Kao završni dio mozaika, na čeonom zidu apside, smješten je friz što ga čine gotovo jednaki likovi apostola s Kristom u sredini.

Krist je prikazan kao mladi vladar koji, sjedeći na globusu, gospodari kozmosom. Apostoli pak u monotonom ritmu i simetrično sa svake strane uokviruju središnju figuru božanskog vladara. Oni u rukama zakrivenim plaštem drže atribute, a između okruglih aureola stoje natpisi s njihovim imenima. U gornjim zonama pobočnih apsida ostali su također sačuvani fragmenti mozaika s gotovo identičnim prikazima: velika figura Krista izranja iz stiliziranih oblaka i stavlja lovorove vijence na glave dvojici mučenika.

Sedam stoljeća nakon Eufrazija u prostor njegove bazilike smješta se jedno novo remek djelo. Godine 1277. izgrađen je veliki mramorni ciborij, a dao ga je izvesti porečki biskup Oton. Visoki je baldahin postavljen na četiri tanka stupa koja su pripadala prijašnjem ciboriju s kapitelima iz VI. stoljeća. I novi je baldahin prekriven mozaicima, a na čeonoj strani donosi isti ikonografski motiv kakav već postoji na zidu apside. To je Navještenje. Različito vrijeme, dakako, unijelo je niz formalnih preinaka. činjenica da se likovi Marije i Gabrijela nalaze u drugačijim prostorima, sada u trokutastim isječcima iznad luka, sigurno da je nametala i drugačije kompozicijske postupke. Na lijevoj je strani anđeo, visoko uzdignute ruke na pozdrav i preko ramena zabačenim glasničkim štapom.

Njegov je iskorak sada silovitiji, a to prikazuju i brojni nabori odjeće, te odmaknuta krila. Prostor između anđela i Marije, s jedne i druge strane, ispunjava povijeno drvo. Marija sada stoji ispred prijestolja iza koga se opet nastavljaju zgrade. Izraz njezina lica, glave potpuno nagnute u znak zbunjenosti, prati gesta desne ruke: otvorena dlana i uzdignute visoko gore...