Upoznajmo Porečanke: Nikolina Velić

Razgovor zabilježio: Davorin Balaž

Osobe s razvijenom kreativnošću, maštom, osjećajem za detalje i pozitivnim životnim vrijednostima doprinose kvaliteti života u zajednici. Promatrajući svijet otvorenog uma, dolaze do kvalitetnih ideja i realiziraju ih. Prenošenjem tih osobina i vrijednosti na mlađe generacije, ulažu u budućnost zajednice. Primjer takve osobe je naša današnja sugovornica, Nikolina Velić , profesorica povijesti i talijanskog jezika te samostalna fotografkinja. Svoju profesionalnu karijeru i slobodno vrijeme odlučila je posvetiti radu sa djecom. Kroz projekte i radionice u sklopu nastave te Povijesne i Foto grupe, djeci prenosi pozitivne životne vrijednosti i potiče ih da svijet promatraju potpuno otvorenog uma, koristeći svoju maštu i kreativne potencijale.

Nikolina je rođena rođena 10. ožujka 1990., u Puli. Po struci je profesorica povijesti, talijanskog jezika i književnosti. Predaje povijest u Talijanskoj osnovnoj školi Bernardo Parentin u Poreču i Talijanskoj osnovnoj školi u Novigradu.

U djetinjstvu bi, kaže, uzela mamin fotoaparat i bez njenog znanja fotografirala motive iz prirode te razvijala filmove. Morala je paziti da ne potroši cijeli film. Prvi digitalni fotoaparat kupila je 2005. godine i to je bio početak njenog aktivnog bavljenja fotografijom. Pridruživši se Klubu amaterske fotografije Sveti Lovreč, kupila je profesionalni fotoaparat. Kroz fotografiju otkriva neobične detalje i promatra svijet potpuno drugačijim očima, kaže Nikolina.

Kakve tematike su tvoje fotografije?

Počela sam s pejzažnim i prirodnim motivima koje fotografiram i danas. Osim toga, volim makro fotografiju. To je fotografiranje vrlo malih objekata i detalja, koje često ne primjećujemo golim okom. U zadnje vrijeme okušala sam se u uličnoj i sportskoj fotografiji. Uličnom fotografijom želim prikazati trenutke svakodnevnog života ljudi, građevine i detalje nekog mjesta, dok se sportska odnosi na sportske događaje.

U čemu pronalaziš inspiraciju za svoje fotografije?

U svemu oko sebe. Pokušavam percipirati zanimljive detalje i doživjeti svijet na drugačiji način. Imam osjećaj da kada takav detalj zabilježim, zaustavim vrijeme u pojedinom trenutku.

Možeš li nam reći nešto o Klubu amaterske fotografije Sveti Lovreč, čija si članica?

Klub je osnovan 2009. godine. Okuplja amaterske i profesionalne fotografe iz Istre. Aktivnost se odvija kroz tjedna druženja i organizaciju različitih događanja. Kolektivne izložbe, na kojima se često prodaju izložene fotografije, humanitarnog su karaktera i sav prihod ide u te svrhe. Klub se ponosi organizacijom međunarodnog natječaja „Photocity“. Svake godine bude odabrana određena tema, nakon čega žiri odabire fotografije za izložbu, a najbolje među njima osvajaju prigodne nagrade. Članovi se druže kroz tzv. „foto izlete“ i radionice. Na Foto izletima imamo priliku izmijeniti iskustva i pronaći zanimljive detalje za fotografiranje, a na radionicama gostuju profesionalni fotografi, koji nas uvode u sve tajne i zanimljivosti ovog posla.

Možeš li izdvojiti događanja koja si fotografirala?

Fotografirala sam malonogometne turnire, poput „Neka igra i tvoja ekipa“, utakmice Nogometnog kluba Jadran i plivački maraton „Porečki delfin“. Događanja poput „Giostre“ i brojnih koncerata fotografirala sam za sebe, jer jednostavno uživam u tome.

Što smatraš najvećim uspjehom u svom fotografskom radu?

Osvajanje natječaja „Foto Giostra 2014.“ za najbolju fotografiju Giostre.

Voljela bih izdvojiti još neke uspjehe koji me čine sretnom. Upravni odjel za kulturu Istarske županije organizirao je projekt u sklopu kojeg su se u istarskim gradovima fotografirali motivi na temu „Otvor kao element barokne arhitekture u Istri“. Željela se dočarati istarska baština iz tog razdoblja kako bi se izradio kalendar „Barokna sinestezija“. Moja fotografija je odabrana za mjesec svibanj.

Na izložbi „Crno – bijeli svijet pulskih studenata“, bili su izloženi radovi sedmero autora, među kojima sam bila i ja.

Uspjeh kojim se posebno ponosim je Foto grupa koju vodim u školama u kojima radim.

[slika5d]

Kako si se osjećala kada su te proglasili pobjednicom „Foto Giostre“?

Bila sam presretna i iznenađena što sam postigla takav uspjeh, unatoč jakoj konkurenciji. Mene je zaintrigrala djevojčica koja se igrala. Uspjela sam uloviti trenutak, koji po meni najbolje dočarava atmosferu Giostre i baroknog Poreča. Pokazalo se da sam imala dobar osjećaj.

Kakvi su daljnji planovi i ciljevi u fotografiji?

Trenutno sam fokusirana na foto grupe koje vodim. Želim da djeca nauče što više i otkriju sve čari fotografije. Ostati ću aktivna članica Kluba amaterske fotografije Sv. Lovreč, gdje profesionalno napredujem i stičem puno različitih znanja.

Kako i kada si odlučila pokrenuti foto grupu u školama?

Pokrenute su školske godine 2014/15. Kada sam počela raditi, postavila sam si to kao cilj. Ukazala mi se prilika za vođenje slobodnih aktivnosti koju sam objeručke prihvatila. Uz fotografskih, u obje škole vodim i povijesne grupe. Učenicima želim prenijeti stečena znanja, ljubav prema fotografiji i povijesti.

Kako si zadovoljna dosadašnjim radom i uspjesima?

Mogu reći da sam jako zadovoljna. Učenici su vrlo zainteresirani što pokazuju sudjelovanjem u svim aktivnostima. Posebno me ispunjava kada ih potaknem da na svijet oko sebe gledaju na drugačiji način, potpuno otvorenog uma, koristeći maštu i kreativnost. Zadovoljna sam projektima koje smo organizirali, poput „Poreč nekad i danas“. Na temelju starih fotografija Grada Poreča, učenici su svojim fotografijama, prezentirali kako ti isti motivi izgledaju danas.

Ponosim se uspjesima koje sam postigla u svom mentorskom radu. Mojih šest učenica sudjelovalo je na natječaju za mlade u organizaciji Foto kluba Rijeka s temom „Život je lijep“. U kategoriji do 15 godina, gdje se natjecalo 50 autora, učenica Linda Baissero osvojila je prvo mjesto.

Što čovjek treba imati u sebi da bi bio kvalitetan fotograf?

Ljubav i strast prema fotografiji te želju za stalnim usavršavanjem. Biti spreman uvijek si postavljati nove izazove kako bi proširio vidike. Vrlo je važno prepustiti se trenutku i fotografirati s osjećajem. Osoba mora razumijeti koji je motivi inspiriraju i u kojima se pronalazi. Takve stvari nastojim naučiti članove i članice svoje grupe. Smatram da je puno djece zainteresirano za fotografiju. Njihovi mentori moraju pronaći način kako ih uputiti u taj svijet i potaknuti da istražuju i promišljaju.

Kakvu poruku želiš poslati putem svojih fotografija? Imaš li uzora u među fotografima?

Fotografijom izražavam svoje osjećaje, viđenje svijeta i pojedinog trenutka. Drago mi je kada i ostali to osjete. Volim biti svoja.

Čime se, osim fotografijom, baviš u slobodno vrijeme? Kako i zašto si se odlučila za studij povijesti i talijanskog?

Svaki slobodan trenutak posvećujem fotografiji i učiteljskom poslu. To me ispunjava i uživam u tome, a moj je izbor bio logičan jer sam upisala ono što najviše volim.

Obožavam talijanski jezik i književnost. U osnovnoj školi postala sam državna prvakinja iz talijanskog jezika i odlučila da ga želim studirati. Nakon što sam isti uspjeh ponovila kao učenica 3. razreda jezične gimnazije, bila sam sigurna da je to pravi odabir.

Za povijest me zainteresirao srednjoškolski profesor, gospodin Vladimir Torbica. Znao je na vrhunski način prenijeti ljubav prema povijesti i zaineresirati učenike za povijesne sadržaje.

Kakve su ti profesionalne ambicije u tom području?

Smatram da učitelji svojim pedagoškim radom odgajaju djecu i moraju im prenijeti pozitivne životne vrijednosti. Želim se usavršavati i postati još kvalitetniji učitelj, kako bih to što uspješnije radila. Shvaćajući važnost organiziranja slobodnog vremena djece, osim interesa za fotografiju kod njih želim razviti interes za povijest kroz uključivanje u interdisciplinarne projekte. Zato i vodim povijesne grupe u školama u Poreču i Novigradu, gdje osim pripreme za natjecanja provodimo projekte s učenicima koji pokažu interes za to područje. Ove godine sudjelovali smo na natječaju „Mailing list Histria“, na kojem sudjeluju talijanske osnovne škole iz Hrvatske. Tema je bila „Arheološka i arhitektonska svjedočanstva o povijesti grada nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva do 1000. godine“. Učenice Talijanske osnovne škole Bernardo Parentin Doris Grubica i Karla Sorčić osvojile su drugo mjesto za rad o Eufrazijevoj bazilici. Mentorstvo nad njima obavljala sam u suradnji s kolegicom, profesoricom Ester Grubica.

U Novigradu sam provela projekt „Rad u arhivi škole sa starim dnevnicima“. Kako je prošle godine obilježena stota obljetnica početka Prvog svjetskog rata, proučavali smo školske dnevnike iz tog perioda.

Spajaš li povijest i fotografiju?

Činim to vrlo uspješno kroz projekte. Svi projekti i radovi popraćeni su fotografijama raznih motiva, kojima posvećujemo posebnu pažnju. Slikovni izvori predstavljaju vrlo važan povijesni izvor stoga je važno da fotografije budu što kvalitetnije kako bi dočarale tijek vremena.

Imaš li uzora u životu?

Teško je izdvojiti jednu osobu. Uzori su mi osobe koje prenose pozitivne životne vrijednosti. Volim biti okružena takvima osobama.

Tvoj životni moto?

Stih iz pjesme „ Neobranjivo“ koju izvodi moja omiljena grupa Silente: „Samo pravo.“