Upoznajmo Porečanke: Ivona Orlić

Lokalno
30.10.2015 07:13
D. Požarić
Ivona Orlić
Ivona Orlić
(Upoznaj svoj zavičaj da bi ga volio)
Razgovor zabilježio: Davorin Balaž
Ljudi koji vole svoj zavičaj pokazuju interes za njegovo upoznavanje. Traganjem za kulturološkim obilježjima i različitim aspektima identiteta zavičaja čuvaju njegove izvorne vrijednosti. Profesionalnim i volonterskim angažmanom u prenošenju tih vrijednosti i ljubavi prema zavičaju na ostale, pogotovo djecu, doprinose očuvanju i razvoju identiteta zajednice te stvaranju temelja za bolju budućnost. Takva je naša današnja sugovornica dr. sc. Ivona Orlić, etnologinja i pedagoginja koja je svoj život posvetila proučavanju Istre kroz sve moguće aspekte. Na različite kreativne načine predstavlja svoj i naš zavičaj, upoznajući nas s njim i njegovim karakteristikama. Posebno poglavlje u radu posvetila je svom Poreču koji joj, kako ističe, predstavlja veliku emociju i sreću.
Ivona je zaposlena u Etnografskom muzeju u Pazinu. Nakon što je diplomirala pedagogiju, svoje daljnje obrazovanje i rad usmjerila je prema etnologiji, koju je i doktorirala. Strastvena pedagoginja, shvaća važnost rada s djecom i volontira u različitim organizacijama koje se bave kvalitetnom organizacijom njihovog slobodnog vremena. Podučavajući ih zavičajnoj nastavi, prenosi im ljubav prema Istri, Poreču i njihovoj baštini, čime kod njih razvija osjećaj pripadnosti zajednici.
Puno rada posvećujete proučavanju istarskog identiteta. Koje su temeljne značajke vašeg osobnog identiteta?
Ja sam Istrijanka te je moj osobni identitet regionalno obilježen. Njegov važan dio su partnerstvo sa suprugom i troje djece koja mi predstavljaju najveću životnu radost. Suprugova i moja svakodnevica vrti se oko njih. Slobodno vrijeme i uživanje u životu smatram vrlo korisnim. Društvena sam i uživam provoditi vrijeme s ljudima do kojih mi je stalo. Volim promatrati oblake dok se miču kroz vjetar. Obožavam more i u mojoj je kući sve prilagođeno pogledu na njega. Smatram da je ono odredilo Istru u nekim drugim smjerovima.
Jako volite plivati. Što Vam more tada šapće?
Dok plivam, često brojim zaveslaje, iako se te navike pokušavam riješiti. Plivanje u moru neusporedivo je s plivanjem u bazenu. Valovi me umiruju i pružaju osjećaj najljepše masaže na svijetu. Kada je more valovito i uzburkano, morate sa njime surađivati da bi savladali valove i uspješno otplivali svoju dionicu. Mislim da ću u sljedećem životu biti gnjurac koji cijeli život provodi roneći, plivajući i sunčajući se. Leti vrlo nisko i nema prirodnog neprijatelja. Kada uronim u more, imam osjećaj da se u meni sve ponovno pokrene.
Vrlo ste svestrana osoba. Uz silne obveze, pronalazite li vremena za druženje i uživanje?
Imam društva za različite prigode: izložbe, koncerte, izlaske. Jako su mi važna druženja s prijateljicama iz mladosti svakog petka. S jednom prijateljicom sam već 10 godina na dijeti, dok moja najbolja i najdugotrajnija prijetaljica nikad nije na glas primjetila da sam se udebljala, iako mi već 25 godina šije najljepše kreacije.
Ivona na izložbi Šikuti Machine
Ivona na izložbi Šikuti Machine
Volite fotografirati na već pomalo zaboravljeni način, analognim fotoaparatom. Koja je prednost takvih fotografija?
Imam osjećaj da stvaram nešto novo. Za vrijeme izrade fotografija u komori, gledam proces stvaranja onog što sam zamislila. S obzirom na ograničen broj fotografija i visoku cijenu filmova, prije svakog pritiska na gumb za slikanje, morate osmisliti kadar i podesiti svjetlinu. Kvalitetna fotografija ne može biti produkt slučajnosti. Postoje puno manje mogućnosti retuširanja. Volim fotografiranje usporediti s vlastitim životom. Ništa nije brzopleto, imam vremena promisliti o svemu što radim. Na taj način želim živjeti.
Održali ste nekoliko samostalnih i grupnih fotografskih izložbi, ali nekako se čini da su najjači dojam na javnost ostavile „Šterne“. Što nam one otkrivaju?
Meni osobno najdraža izložba su „Suncokreti obični“. Smatram da su „Šterne“ bile medijski najeksponiranije. Otkrivaju puno toga. S etnološkog stajališta saznajemo da je Istra oskudijevala vodom. Ljudi su bili vrlo domišljati i kreativni u osmišljavanju načina da vodu dopreme čim bliže kući. Govore nam o međusobnom odnosu ljudi, ovisno o tome jesu li gradske, seoske ili obiteljske. Uvijek izdvajam jednu obiteljsku šternu u Banki , koja nije spojena na kuću i ima prekrasne stepenice koje vode do njenog grla.
Vaša prva ljubav u stručnoj karijeri je pedagogija. Što vas je privuklo toj struci?
Privukla me profesionalna orijentacija. Smatram važnim pomoć mladima u odabiru profesije. Kroz pedagogiju mogu pomoći ljudima da budu sretni i zadovoljni u životu.
Radili ste u školama kao pedagoginja, a danas volontirate ili honorarno radite u različitim institucijama ili udrugama. Koja Vam se uspomena iz karijere pedagoga posebno urezala u sjećanje?
Kada sam radila u Osnovnoj školi Jože Šurana u Višnjanu, netko mi je ispumpao gume na autu. Došla sam vrlo uzrujana i tužna kod svog mentora, profesora Petra Radovana. Objasnila sam mu u čemu je problem. Ponudio mi je tehničku pomoć i pitao me znam li tko je to mogao napraviti. Nakon kraćeg razmišljanja shvatila sam tko. Mentor mi je rekao: „Nemoj si onda nikada više dozvoliti, da djetetu ne ostaviš nijedan drugačiji način komunikacije, nego pražnjenje guma“. Nakon toga, to se više nije događalo. Imala sam prelijepih iskustava kada su mi se bivši učenici zahvaljivali da sam im pomogla u životu. S djecom je uvijek zahvalno raditi.
Kako to da ste se kao strastvena pedagoginja odlučili baviti etnologijom?
Zbog izvrsne profesorice, dr. sc. Daniele Kraković, koja mi je predavala kolegij „Kulturna antropologija“ na dopunskom studiju Organizacija kulturnih djelatnosti. Bila je divna i na fantastičan način prezentirala tu znanost. Motivirala me da krenem u dublje istraživanje. Puno je jednostavnije biti kustos u muzeju, nego pedagog u školi, ali poslovna zadovoljstva pedagoga neusporedivo su jača, intenzivnija i bogatija.
Koje su temeljne odrednice regionalnog identiteta Istre?
Iz perspektive etnologinje koja se dugo i uspješno bavi njihovim izučavanjem, smatram da ne postoje, već ih mi koristimo kada nam trebaju. Provela sam niz istraživanja koja su obuhvatila više generacija Istrijana i Istrijanki , ali ne mogu reći da postoji zajednička karakteristika koja nas obilježava. Biti ćemo otvoreni, pristupačni, tolerantni, ekološki osviješteni, puni krijancije , poslovni, radišni, njegovati zdravu prehranu, samo ukoliko je to potrebno.
Tema vašeg magistarskog rada glasi: „Franci Blašković i konstrukcija suvremenog regionalnog identiteta.“ Koje zanimljivosti o Franciju Blaškoviću biste željeli podijeliti s nama?
Trenutno podučavam zavičajnu nastavu. Što god objašnjavam djeci ili smatram da bi ona trebala znati o Istri, uvijek se vraćam Franciju i njegovom radu. Pisao je o istarskom identitetu. Cijenim ga i kroz stvaralaštvo za djecu koje uključuje predstave, CD-e. Bio je lik u dječjoj slikovnici i sudionik televizijske serije za djecu „Sedmi vjetar“. Kad sam ga pitala u razgovoru što je on htio djeci prenijeti odgovorio mi je: „Isto što i odraslima, nema drame.“ Pokušavam se držati te njegove želje i ne dramatizirati gdje ne treba. Savršeno je opjevao istarskog turističkog djelatnika. Radi se o konobaru koji slučajno padne u bazen, ne zna plivati, ali ne ispusti ni glasa kako bi dozvao pomoć da ne probudi turiste. Odnos kojeg imamo prema turistima i kapitalizmu pokazuje da smo spremni žrtvovati svoj život za malu zaradu. Franci je pokrenuo „Ligu za boj protiv turizma i demokracije“. Smislio je različite izraze poput maledeta bratelanca ili stih turbo katoliko peste balcanica. Progovara o prvom istarskom travestitu i prostitutki koja je bila dobar drug. Smatram da kroz njegove stihove i rad možemo prepoznati sami sebe.
U doktorskoj disertaciji bavili ste se ulogom regionalnog identiteta u suvremenoj turističkoj ponudi Istre. Kako ste zadovoljni korištenjem identiteta u turističke svrhe?
Mislim da je korištenje prava riječ kad se govori o identitetu. Sve moguće iskorištavamo u svrhe turizma, od rada djece, slobodnog vremena, prijateljstva, ali da, naravno, i tradicijske prehrane, blagodati unutrašnjosti Istre, uslužnih konobara, muzeja koji ne rade. Zaključak disertacije je da je najvažnije biti iskren prema turistima prilikom korištenja obilježja identiteta. Treba im reći da naša zdrava prehrana nije onoliko zdrava kao prije 20 godina, jer su ribe iz uzgajališta. Breki koji ne laju da ne zbudu turiste zavezani su u podnožju parcele, a tišina koju turisti priželjkuju je umjetna.
Ivona Orlić na predstavljanju svoje knjige Istra kroz tri generacije
Ivona Orlić na predstavljanju svoje knjige Istra kroz tri generacije
Prilikom predstavljanja knjige „Istra kroz tri generacije“, koja je svojevrstan nastavak Vaše disertacije, izjavili ste da Vam je najsmješnije kad se kaže da su Istrani otvoreni. Kakvi su po Vama Istrani i Istranke?
Ni kao etnolog, niti kao Ivona Orlić, ne mogu izdvojiti zajednička obilježja svih Istrijana i Istrijanki, jer su jednostavno različiti kroz generacije. Mislim da ljudi u Istri imaju općeljudske karakteristike. Primjerice, kroz sve generacije roditelji odgajaju djecu da poštuju starije i budu pošteni.
U knjizi Slatka Istra u Vižinadi predstavili ste Istru kroz gastronomiju. Na koji način gastronomija doprinosi regionalnom identitetu?
Trenutačno je jako popularna kao obilježje. Obilježja identiteta su promjenjiva, pa pretpostavljam da će se isto dogoditi s gastronomijom. Ali da, mi smo ponosni na maneštre u svim godišnjim dobima, svakodnevne fuže s divljači i tartufima u najčudnijim kombinacijama, čak i sa sladoledom.
Koji Vam je istarski specijalitet omiljeni?
Pršut tete Marčele iz Musaleža, pršut mog barba Slavka kojeg nabavlja u Mandelići , pršut iz Žbandaja. Pretpostavka je da uskoro neću moći jesti svoje omiljene pršute jer će biti standardizirani, čak i identitetski standardizirani te okarakterizirani kao istarski. Biti će jedan jedini okus, standardizirani okus, dok je moje nepce naviknuto na bogatstvo mnogobrojnih istarskih pršuta.
5
5
Istru i njen identitet predstavljate na različite načine: fotografijom, knjigama i znanstvenim radovima. Koji vam je najdraži?
Iskustveno, najintenzivniji mi je bio silazak u rudnik u Raši gdje sam istraživala rad rudara. Teško je govoriti da poznate Istru ako ne siđete u njenu utrobu i upoznate onu, usudila bih se reći, najtamniju stranu bez svjetlosti. Najdraža iskustva su mi druženja s divnim ljudima po cijeloj Istri.
U mađarskom gradu Szombathely postavili ste izložbu „Između tradicije i suvremenosti: istarsko selo i kultura vina“. Kakva je uloga vina i sela u istarskoj baštini?
Volim piti muškat i berem grožđe, a moj barba Slavko radi Vino Orlić. Imati svoje vino bitna je odrednica identiteta. Istra je marketinški osmišljena i prodana kroz svoja vina.
U svom radu posebno poglavlje posvetili ste svom gradu Poreču. Što on predstavlja za Vas?
Jednu veliku emociju i sreću. Nježnost, djetinjstvo, blagost.
Rekli ste da svoj grad osjećate tek zimi, a gubite ga ljeti u masi turista. Često možemo čuti kako je Poreč zimi dosadan grad u kojem se ništa ne događa. Osjećate li i vi tako?
Dok sam živjela u gradu stvarno sam ga voljela zimi. Bio je samo moj i znala sam gdje ću naći sve prijatelje. Preko ljeta si se rastrčao kako bi uspio zaraditi što više, izgubio sebe i prijatelje. Preko zime stigneš otići u kino ili knjižnicu, pogledati izložbe, družiti se, šetati. Pretpostavljam, iz perspektive vremena svoje mladosti, kad je zimi radio Omladinski dom, da danas nedovoljno pružamo djeci i mladima. Čemu služi Dom mladih i tko osmišljava programe za tu ustanovu?
Intervjui u ciklusu Upoznajmo Porečan(k)e, predstavljaju uspješne i poznate ljude našeg grada. Vi ste napisali knjigu Poznati Porečani kad su bili mali. Koja su po Vama temeljna obilježja poznatih Porečana?
Temeljna obilježja poznatih Porečana koje sam upoznala kroz rad i proučavanje su čvrsti stavovi, humanost, vjera u sebe i druge.
Kojoj se poznatoj osobi iz Poreča najviše divite?
Po mom mišljenju, ta osoba tek treba doći. Voljela bih da to budu svi Porečani, koji će svojim aktivizmom i pritiskom na gradsku vlast, omogućiti realizaciju izgradnje još jedne osnovne škole. Hvalevrijedna je dogradnja Glazbene škole i njeno unapređenje u Umjetničku školu
Sa Sniježanom Matejčić na okruglom stolu  Kultura iz naših cipela
Sa Sniježanom Matejčić na okruglom stolu Kultura iz naših cipela
Koautorica ste etnografske izložbe Filigran – srebrna nit od Kosova do Istre. Što nam o Poreču i Istri govori izložba?
Osobno sam jako zadovoljna izložbom. Radila sam je s kolegicom Tamarom Nikolić-Đerić iz Etnografskog muzeja Istre, dizajnerom Agronom Leshdedajem i filigranarima pripadnicima albanske nacionalne manjine iz Poreča i Rovinja. Valoriziran je njihov doprinos istarskom identitetu. Osnovna tema je filigran, prekrasan minuciozan temeljit rad u srebru, koji izumire. Puno govori o kulturi naših sugrađana, podrijetlom s Kosova.
Ivona je aktivna kao volonterka u radu s djecom
Ivona je aktivna kao volonterka u radu s djecom
Volontirate u različitim organizacijama. Što vam volonterstvo znači?
Rad s ljudima čije su mi ideje bliske i koji me vesele. Cure iz Gradske knjižnice, mlade plesačice iz MOT-a, Društvo naša djeca, Jedriličarski klub Horizont, gdje mame volonterke doslovno čiste WC-e, ali uz prekrasan pogled na more. Osjećam se dobro i korisno. S druge strane, imam prijateljicu koja ne želi volontirati. Kaže da je dovoljno na najbolji mogući način raditi svoj posao i ispunjavati privatne obveze, pogotovo prema djeci. Tu tvrdnju joj ne mogu osporiti. Nisam sigurna koliko volonterstvo oduzima mojoj djeci ili onemogućuje drugima zapošljavanje. U ovom gradu se mora volontirati kada su gradske vlasti spremnije nabavljati novce za kanalizacije, prometnice, kružne tokove, ali ne za školu i rad u jednoj smjeni ili konkretno za djecu ovog grada. Oni su spremni hvaliti se dobivenim novcima iz EU fondova kroz asfaltirane kilometre, broj noćenja, Plave zastave, a ne govori se o tome kako ovaj grad ima predivnu djecu.
Vaš životni moto?
Izreka Pabla Picassa, koju ću reći po istrijanski: „Ki će, najde kako, ki neće, najde škužu“
Imate li uzora u životu?
Puno ih je. Korado Korlević, Centar za građanske inicijative Poreč, Angelina Jolie, Tonči Tomičić, ginekologinje u Poreču koje se brinu za svu našu djecu i žene i bezbroj divnih ljudi koji obogaćuju moj život u Istri.
Kako vidite svoj doprinos zajednici?
Tako da budem blaga, strpljiva i ustrajna, što još uvijek nisam.
Dva prekrasna stiha neimenovanog autora kažu: „Ja nisam pjesnik da ti pjesme pišem, samo sam onaj što za zavičaj dišem.“ Ivona kroz svoju karijeru i slobodno vrijeme posvećeno istraživanju identiteta Istre i Poreča, diše za svoj zavičaj. Osim proučavanjem zavičaja, ona se aktivira kroz volontiranje, rad s djecom i druženje s ljudima u prenošenju ljubavi prema njemu. Poput Ivone, upoznajmo i volimo svoj zavičaj te prenosimo ljubav prema Istri i Poreču na buduće naraštaje.
© 2003 - 2024 Parentium Media - Hosted by Plus.hr
Ova stranica koristi kolačiće radi pružanja boljeg korisničkog iskustva. Izjava o privatnosti