Tko to krade po Istri i zašto ga se ne može uhvatiti?

Svi sve znaju, a nitko ništa ne može - tako bi otprilike glasila priča o nekoliko grupica sitnih kriminalaca sa područja Istre, koje sitnima nazivamo samo zato što na njihovoj meti nisu banke i pošte, niti se bave oružanim pljačkama. Područje njihovih "operacija" su dvorišta, konobe, ugostiteljski objekti i privatni stanovi koje u pravilu "pelješe" onda kad u njima nema nikoga.

Tako je nedavno zaredala serija provala u obiteljske kuće diljem Poreča i njegove okolice, nakon čega se situacija malo smirila, da bi početkom ovoga tjedna nestao skuter u vlasništvu jednog porečkog ugostitelja, a provaljeno je i u konobu u Tinjanu.

Nakon kratkog raspitivanja uspjeli smo doznati za nekoliko grupica koje "operiraju" na području Istre, od kojih se jedna specijalizirala za krađu skutera i motocikala na Poreštini, pa ih onda, rastavljene u dijelove, preprodaje na području Primorsko-goranske županije.

U vrijeme raznih CSI serija u kojima se i najkompliciranija, najbeznadnija kriminalna djela rješavaju najmodernijim tehnološkim dostignućima i znanstvenim metodama, poprilično apsurdno zvuče izjave da se ne može ući u trag običnim uličnim razbojnicima. Strašno djeluje priča da policija nikako ne može uhvatiti grupicu koja već dulje vrijeme nekažnjeno krade po Novigradu i okolici, kad gotovo svi u gradu znaju o kome se radi. Ili to zna jedan veliki broj građana. Zato si oni, potpuno opravdano, postavljaju pitanje radi li se o nemoći ili nečemu drugome?

Budući se na sve strane štedi jer je svih pogodila teška recesija, iluzorno je očekivati da bi policija za hvatanje takvih kriminalaca išla koristiti puno ljudi ili skupa tehnička sredstva, pa ispada na kraju da recesija, osim za šaku svjetskih špekulanata koji su je izazvali kako bi na račun običnog puka dodatno povećali svoja neizmjerna bogatstva, radi i za sitne kriminalce koji su, prigodno, gotovo bez izuzetka amnestirani od počinjenih nedjela.

Ne mislimo ovime, naravno, reći da policija ne radi svoj posao, jer to jednostavno nije točno: takve izjave demantiraju brojna uhićenja koja su gotovo svakodnevna.

Ipak, koliko se god vratimo u prošlost, sjetit ćemo se da su takve grupice uvijek operirale na našem i drugim područjima, čak i u doba najvećeg blagostanja. Zato recesija ipak vjerojatno nije razlog povećanom broju krađa, nego je razlog negdje drugdje.

Neslužbeno ćemo ponekad od raznih političara, lokalnih i državnih dužnosnika čuti kako se radi o "malim materijalnim vrijednostima", što sa ekonomskog aspetka ima smisla. No, represivni aparat nije tu da bi se bavio isplativijim poslovima na račun manje isplativih, nego da sve građane jednako, prema Ustavu, štiti od kriminalaca. Ako njihovoj neuhvatljivosti dodamo ograničene mogućnosti medija da o njima pravodobno objave podatke, ispada da su kriminalaca zaštićeni kao rijetka vrsta ptica. U svakom slučaju, bolje od običnog građana, kojeg ponajviše boli sintagma “premalena materijalna vrijednost”.

Tko nije bio opljačkan, taj ne zna kakav je osjećaj nakon pljačke boraviti u svom stanu, a kome nisu nešto ukrali, taj ne zna koliko boli i malena materijalna, ali velika sentimentalna vrijednost. Najviše od svega boli osjećaj nesigurnosti koji mnogim žrtvama ostavlja duge i teške traume, čak i ako nisu došli u direktan dodir sa kriminalcima.