Štrige, štriguni i izvanzemaljci
Piše Davor ŠIŠOVIĆ
Svako društvo ili svaka zajednica uz elemente svog kulturnog, nacionalnog ili zavičajnog identiteta baštinjenog iz prošlosti njeguje i osebujni spektar nasljeđa koje nije moguće vezati ni uz kakve statističke, a pogotovo političke kategorije. To nasljeđe, na koje ovdje mislim, izuzeto je iz svakog legitimnog oblika službenosti i institucionalno prihvaćene ili nametnute obaveze, ono se odupire povijesnim i civilizacijskim mijenama, tehnološkom i znanstvenom napretku, kao i, a to posebno i vrlo izrazito, svakoj racionalizaciji. Riječ je o spektru tajnih znanja, koja naizgled nemaju nikakvu praktičnu svrhu, iako im se ponekad pridaje značenje moralnih pouka, sigurnosno-preventivnih odgojnih i edukativnih »mjera«, možda i puke razbibrige ili zabave, a u ekstremnim slučajevima ta se znanja mogu smatrati i alternativnim metodama za spašavanje tjelesnog i duševnog zdravlja ili čak i života samog, onda kada svi oficijelni sustavi zataje. Netko će to ipak smatrati dijelom umjetničkog, duhovnog nasljeđa naroda ili zavičaja, ali će se ipak u najvećem broju slučajeva taj dio naše zajedničke baštine omalovažavati, skrivati, negirati, ili pokušati svrstati u neku razumljiviju ili općeprihvaćeniju kategoriju.
Ako nije jasno iz prethodnog odlomka, onda je barem iz naslova razvidno da me trenutačno zabavlja razmišljanje o nevjerojatno bogatom i u širim razmjerima originalnom, autentičnom i autohtonom spektru istarskih pučkih legendi, priča, bajki, mitova, predaja, praznovjerica (nazovimo ih kako god hoćemo, nećemo pasti na ispitu osim ako studiramo etnologiju) o nadnaravnim bićima. Štrige i štriguni, vukodlaci, vampiri, mora, orko, krsnik, štroliga, urečljivac, macvalić, vrag, zmaj, Atila, divovi, duhovina, i mnoštvo drugih stvorova iz tisućljećima održavane i generacijama prenošene uobrazilje istarskoga puka, raznih jezika, narodnosti i kulturno-civilizacijske pripadnosti, udahnule su Istranima svih generacija jedno sasvim osebujno stanje duha. Poput izvanzemaljaca koji su se najdublje ukorijenili u američkoj i drugim zapadnim kulturama novijega doba, tako su štrige i ostala nabrojana bića za Istrijane svojevrsni sociološki fenomen: nitko neće javno priznati da u njih vjeruje, ali će mnogi ispod glasa priznati da u tome ipak nečega ima…
Kazivanja o štrigama, štrigunima i ostalima s popisa zapisuju se već stoljećima, uz ostala narodna blaga što ih entuzijasti i profesionalci zapisuju, evidentiraju, pohranjuju, znanstveno obrađuju, i tek povremeno na način pristupačniji nama laicima prezentiraju u publikacijama što su puno rjeđe nego one o nekim drugim temama. No, onkraj zapisanog, proučenog i koliko-toliko objašnjenog, začudnost ovih istarskih štorica ponajviše leži u činjenici da pučko stvaralaštvo vezano uz ovu tematiku nije presahnulo: i dandanas nastaju nove takve priče, a njihovi će se kazivači vrlo često kleti da se radi čak i o istinitim događajima, o anegdotama koje su se dogodile nekom poznatom, a vrlo često će i vlastita svjedočenja biti upletena u fabulu. Ni obrazovanje, ni Crkva, ni fašizam ni komunizam, ni demokracija ni konzumerizam nisu nimalo umanjili naklonost naših ljudi prema čudnovatim štoricama, s kojima po pravilu završava svako druženje nakon što se potroše uobičajene političke, zdravstvene i sportske teme, pa još ako se malo popije…
Ove teme ljude naprosto - zanimaju. Za razliku od minulih nekoliko desetljeća, kraj ove godine donio je prigodu da se ovakva vrst znatiželje zadovolji, ili možda rasplamsa, kroz čak dvije tiskovine. Rekoh već da se o štrigama nije puno pisalo, štoviše, sve o tome objavljene publikacije jedva da bi ispunile pola metra police za knjige, pa je zato pojava čak dviju knjiga o istoj temi u isto vrijeme izuzetan razlog za radovanje.
Prva knjiga nosi naslov »Štorice od štrig i štriguni«, autor joj je Drago Orlić, prvi je put objavljena 1986. godine, a ovih se dana pojavilo njeno drugo, prošireno i dopunjeno izdanje, koje je objavila zagrebačko-sarajevska Naklada Zoro. Od znamenite studije Maje Bošković Stulli »Istarske narodne priče« iz pedesetih godina prošlog stoljeća, Orlićeva knjiga je gotovo jedina koja je priče o štrigama i ostalim nadnaravnim bićima iz istarske tradicije predstavila na popularan, širokom krugu čitatelja pristupačan način. Pripremi i objavljivanju drugog, dvostruko debljeg izdanja te kultne Orlićeve knjige malo sam i osobno kumovao, kao urednik (oprostite na samoreklami), ponesen pomalo i čuđenjem kako se nitko drugi dosad nije dosjetio ponovno objaviti tu razgrabljenu knjigu, čije se prvo izdanje gotovo nigdje nije moglo pronaći.
Druga knjiga se zove »Fantastična bića Istre i Kvarnera«, autori su joj pisac Boris Perić i etnolog Tomislav Pletenac, a nakladnik je Vuković & Runjić iz Zagreba. Za razliku od Orlićeve knjige, koja je u osnovi dokumentarna zbirka izvornih priča i zapisa iz književnih djela, Perićeva i Pletenčeva knjiga je više znanstveno-analitička, istarske štorice o nadnaravnim bićima povezuje i uspoređuje sa sličnim nasljeđem drugih regija i naroda, i pronalazi odjeke ovih nama dobro poznatih tema u za nas puno nepoznatijim književnim, znanstvenim i umjetničkim djelima što pripadaju svjetskom kulturnom i duhovnom nasljeđu. »Fantastična bića« su posebno zanimljiva i po tome što motive iz naših štorica o nadnaravnom, kroz psihološke i antropološke analize, prepoznaju u obrascima sasvim suvremenog načina života, koji to nadnaravno naoko ne priznaje. Ako još dvojite o idealnom novogodišnjem poklonu - ove su se dvije knjige pojavile baš u pravo vrijeme.
