Prijeti li nam recesija, odnosno kako osigurati gospodarski rast?
1
Je li Hrvatska u recesiji? Može li recesija dovesti do depresije? Kako na to gledaju zaposleni, a kako ekonomija u Hrvatskoj utječe na zadovoljstvo stanovništva? Sve su to otvorena pitanja na koja nema jednoznačnog odgovora, a koja si svakodnevno postavljamo.
[slika1]Rezultati procesa tranzicije u Hrvatskoj kao preduvjet ubrzanog gospodarskog razvitka mogu se ocijeniti nedovoljnim. Stope gospodarskog rasta zadnjih godina i makroekonomska stabilnost više su odraz bogatih prirodnih resursa nego ciljane makroekonomske politike. Naime, bez da išta novog stvaramo, uz uvjet normalne turističke sezone i ne prevelikih tečajnih razlika, uvijek ćemo ostvariti stopu gospodarskog rasta od 5 posto. Kao dokaz tome može poslužiti i podatak da je i u vrijeme planske privrede Hrvatska ostvarivala godišnju stopu gospodarskog rasta u prosjeku od 5 posto, a dobro znamo kakvi su bili preduvjeti za gospodarski razvitak u planskim privredama. Stoga, svaka će nam turistička sezona biti više-manje dobra (ovisno o broju kišnih dana ljeti), ali će biti – dobra. I dalje ćemo brojiti turiste i zadovoljno iznositi statistiku…
U ovih dvanaest godina tranzicije, Hrvatska nije uspjela ostvariti temeljni cilj – izgradnja ekonomske (tržišne) infrastrukture. Samo zemlja sa izgrađenom i razvijenom ekonomskom infrastrukturom može računati na visoke stope gospodarskog rasta (iznad 7 posto). Međutim, uz tako visoku stopu gospodarskog rasta Hrvatskoj bi trebalo više od 35 godina da dostigne prosjek razvijenih zemalja EU na kojemu su one danas.
Što bi trebalo poduzeti?
[slika2]Nužan je zaokret u makroekonomskoj politici da se ostvare preduvjeti za ubrzani gospodarski razvitak. Država je ta koja mora izgraditi ekonomsku infrastrukturu – tržišno je nedopustivo da sporovi pred sudovima traju jako dugo, isto je sa dobivanjem građevinskih i drugih dozvola za otvaranje stranih tvrtki ili osnivanje novih tvrtki privatnim kapitalom (domaćim i stranim), nedovoljno dinamično i nestimulativno poduzetničko okruženje, tržište rada mora početi obavljati svoju funkciju a ne da služi kao registar za evidentiranje nezaposlenosti, monetarna politika mora imati razvojnu a ne stabilizacijsku funkciju, fiskalna politika predstavlja veliki teret i ograničavajući je čimbenik otvaranja novih poduzeća, preniska je razina investicija, a ljudski kapital nije u funkciji razvoja jer stručnost i vještine nisu uvjet zapošljavanja. Dokle god se ta ekonomska infrastruktura ne izgradi, gospodarski rast nije realan.
Gospodarske teškoće koje su sada prisutne posljedica su neprimjerene makroekonomske politike u stabilizacijskom i poststabilizacijskom razdoblju. Naime, pogrešno je bilo uvjerenje da će se stabilizacijom i šok-terapijom, koja je započeta u vrijeme Valentića, postići tržišnost gospodarstva, ne vodeći pri tome računa o potrebi izgradnje ekonomske infrastrukture. Neprimjerena ekonomska infrastruktura dovela je do toga da su se svi gospodarski subjekti (uključujući i državu) počeli ponašati ekonomski neracionalno. Zaboravljajući da nagle dezinflacijske procese uvijek slijedi deficit bilance plaćanja i tekućeg računa, nerealna aprecijacija tečaja, ekspanzija javne potrošnje, rast zaduženja države, nelikvidnost i na kraju – recesija. Stabilizacijski programi nisu novi i nepoznati procesi, stoga nisu shvatljive greške učinjene u sferi makroekonomske politike. Začarani se krug može prekinuti isključivo znatnim smanjenjem javne potrošnje. Monetarna politika više ne smije biti podređena fiskalnoj već se mora brinuti isključivo o izgradnji suvremenog financijskog sustava. Moraju se izgraditi tržišne institucije i infrastruktura čime bi se privukli strani ulagači (oni su posebno osjetljivi na rizik). Hrvatska nije poštivala osnovna makroekonomska pravila i zbog toga je ušla u začarani krug potrošnje i zaduživanja, niti je definirala strategiju gospodarskog rasta. Potrebno je odrediti sektore i djelatnosti koje će biti nositelji rasta, privući strane investitore kroz izgradnju gospodarske infrastrukture (pravila, regulative i institucije koje ih provode) čime se stvara ozračje koje će potaknuti dugoročne investicije u kapital, vještine, znanje i tehnologiju, smanjiti državnu potrošnju i deficit, čime bi se povećala štednja, uvesti suvremene tehnologije, povećati ulaganja u istraživanje i razvoj te ljudski kapital, a poreznim olakšicama izgraditi stabilan i jak sektor malog i srednjeg poduzetništva, dok se država mora financirati isključivo iz tekućih prihoda i proizvodnje, a ukoliko se zadužuje, ta se sredstva moraju investirati a ne trošiti.
U uvjetima kada ne postoji gospodarska infrastruktura (ili je vrlo slaba), Hrvatska može ostvariti samo one stope rasta koje im postojeća razina infrastrukture omogućuje (ne više od 5 posto). Ako je poznato da prirodni resursi, stanovništvo, izvoz, obrazovanje, tehnologija i inovacije određuju gospodarski rast neke zemlje, kakva je onda hrvatska bilanca? Neiskorišteni prirodni resursi, visoka stopa nezaposlenosti, izvoz je tek polovica uvoza, ulaganje u obrazovanje je na sramotno niskoj razini, tehnologija je uglavnom zastarjela a kvalitetnim inovacijama nema ni traga. Pitanje se nameće samo po sebi, što ili tko će u Hrvatskoj osigurati gospodarski rast i izvući nas iz sve bliže recesije?
[slika1]Rezultati procesa tranzicije u Hrvatskoj kao preduvjet ubrzanog gospodarskog razvitka mogu se ocijeniti nedovoljnim. Stope gospodarskog rasta zadnjih godina i makroekonomska stabilnost više su odraz bogatih prirodnih resursa nego ciljane makroekonomske politike. Naime, bez da išta novog stvaramo, uz uvjet normalne turističke sezone i ne prevelikih tečajnih razlika, uvijek ćemo ostvariti stopu gospodarskog rasta od 5 posto. Kao dokaz tome može poslužiti i podatak da je i u vrijeme planske privrede Hrvatska ostvarivala godišnju stopu gospodarskog rasta u prosjeku od 5 posto, a dobro znamo kakvi su bili preduvjeti za gospodarski razvitak u planskim privredama. Stoga, svaka će nam turistička sezona biti više-manje dobra (ovisno o broju kišnih dana ljeti), ali će biti – dobra. I dalje ćemo brojiti turiste i zadovoljno iznositi statistiku…
U ovih dvanaest godina tranzicije, Hrvatska nije uspjela ostvariti temeljni cilj – izgradnja ekonomske (tržišne) infrastrukture. Samo zemlja sa izgrađenom i razvijenom ekonomskom infrastrukturom može računati na visoke stope gospodarskog rasta (iznad 7 posto). Međutim, uz tako visoku stopu gospodarskog rasta Hrvatskoj bi trebalo više od 35 godina da dostigne prosjek razvijenih zemalja EU na kojemu su one danas.
Što bi trebalo poduzeti?
[slika2]Nužan je zaokret u makroekonomskoj politici da se ostvare preduvjeti za ubrzani gospodarski razvitak. Država je ta koja mora izgraditi ekonomsku infrastrukturu – tržišno je nedopustivo da sporovi pred sudovima traju jako dugo, isto je sa dobivanjem građevinskih i drugih dozvola za otvaranje stranih tvrtki ili osnivanje novih tvrtki privatnim kapitalom (domaćim i stranim), nedovoljno dinamično i nestimulativno poduzetničko okruženje, tržište rada mora početi obavljati svoju funkciju a ne da služi kao registar za evidentiranje nezaposlenosti, monetarna politika mora imati razvojnu a ne stabilizacijsku funkciju, fiskalna politika predstavlja veliki teret i ograničavajući je čimbenik otvaranja novih poduzeća, preniska je razina investicija, a ljudski kapital nije u funkciji razvoja jer stručnost i vještine nisu uvjet zapošljavanja. Dokle god se ta ekonomska infrastruktura ne izgradi, gospodarski rast nije realan.
Gospodarske teškoće koje su sada prisutne posljedica su neprimjerene makroekonomske politike u stabilizacijskom i poststabilizacijskom razdoblju. Naime, pogrešno je bilo uvjerenje da će se stabilizacijom i šok-terapijom, koja je započeta u vrijeme Valentića, postići tržišnost gospodarstva, ne vodeći pri tome računa o potrebi izgradnje ekonomske infrastrukture. Neprimjerena ekonomska infrastruktura dovela je do toga da su se svi gospodarski subjekti (uključujući i državu) počeli ponašati ekonomski neracionalno. Zaboravljajući da nagle dezinflacijske procese uvijek slijedi deficit bilance plaćanja i tekućeg računa, nerealna aprecijacija tečaja, ekspanzija javne potrošnje, rast zaduženja države, nelikvidnost i na kraju – recesija. Stabilizacijski programi nisu novi i nepoznati procesi, stoga nisu shvatljive greške učinjene u sferi makroekonomske politike. Začarani se krug može prekinuti isključivo znatnim smanjenjem javne potrošnje. Monetarna politika više ne smije biti podređena fiskalnoj već se mora brinuti isključivo o izgradnji suvremenog financijskog sustava. Moraju se izgraditi tržišne institucije i infrastruktura čime bi se privukli strani ulagači (oni su posebno osjetljivi na rizik). Hrvatska nije poštivala osnovna makroekonomska pravila i zbog toga je ušla u začarani krug potrošnje i zaduživanja, niti je definirala strategiju gospodarskog rasta. Potrebno je odrediti sektore i djelatnosti koje će biti nositelji rasta, privući strane investitore kroz izgradnju gospodarske infrastrukture (pravila, regulative i institucije koje ih provode) čime se stvara ozračje koje će potaknuti dugoročne investicije u kapital, vještine, znanje i tehnologiju, smanjiti državnu potrošnju i deficit, čime bi se povećala štednja, uvesti suvremene tehnologije, povećati ulaganja u istraživanje i razvoj te ljudski kapital, a poreznim olakšicama izgraditi stabilan i jak sektor malog i srednjeg poduzetništva, dok se država mora financirati isključivo iz tekućih prihoda i proizvodnje, a ukoliko se zadužuje, ta se sredstva moraju investirati a ne trošiti.
U uvjetima kada ne postoji gospodarska infrastruktura (ili je vrlo slaba), Hrvatska može ostvariti samo one stope rasta koje im postojeća razina infrastrukture omogućuje (ne više od 5 posto). Ako je poznato da prirodni resursi, stanovništvo, izvoz, obrazovanje, tehnologija i inovacije određuju gospodarski rast neke zemlje, kakva je onda hrvatska bilanca? Neiskorišteni prirodni resursi, visoka stopa nezaposlenosti, izvoz je tek polovica uvoza, ulaganje u obrazovanje je na sramotno niskoj razini, tehnologija je uglavnom zastarjela a kvalitetnim inovacijama nema ni traga. Pitanje se nameće samo po sebi, što ili tko će u Hrvatskoj osigurati gospodarski rast i izvući nas iz sve bliže recesije?
Fotogalerija
