Priča jednog uljanikovca

Piše: Tomislav Duić

Još kao klinac, pradavnih sedamdesetih, kad bih prolazio pored ograde, s čuđenjem bih gledao te grdosije, nevjerojatno velike, kolosalne, i čudio se kako to može ploviti i još više - kako se to uopće može napraviti, spojiti, zavariti i složiti da izgleda tako moćno, dobro i impresivno. Nisam bio iz obitelji uljanikovaca, moji su bili zdravstveni radnici, ali već k'o klinjo sam puno više naginjao autima i motorima nego medicini.

Došle su 80-e i srednja škola, biologija me počela jako zanimati, tata je bio hepi jer bi on, naravno, volio da odem na medicinu, iako mi to nikad nije gurao pod nos, uvijek je osluškivao što me zanima i gurao u tom smjeru. Najveća greška za njega bila je kad je kupio Tomos 14. Kad sam ja to vidio, sva biologija je otišla vrit. Uz konstantna nagovaranja, konačno je popustio i kad sam položio ispit i vozački, mogao sam početi voziti motor. Kako je tadašnja Tomos scena u Puli bila jaka, i ja sam htio biti dio nje i počeo se kao i svi baviti "friziranjem", pa se i strojarstvo nakon srednje nametnulo kao jedini logični izbor. No, kako su kraj 80-ih obilježile i financijska i ostale krize, a ćaća bio u penziji, sestra na faksu, nije bilo baš jednostavno poslati me u Zagreb.

Tu ulijeće Uljanik s programom stipendiranja. Ta njihova stipendija mi je definitivno otvorila vrata faksa. Onda je nakon druge godine uslijedio šok: ja sam htio ići na smjer konstrukcija motora, a iz Uljanika me upozorili da nema šanse, da u ugovoru o stipendiji lijepo piše da moram ići na tek otvoreni smjer brodostrojarstva. Iskreno, srušio mi se svijet, bilo je i suza, brodovi me apsolutno, uopće nisu zanimali, samo motori. No, nije bilo druge, i krenuo ja u brodostrojarstvo. Srećom, imali smo predivnog profesora Kokotovića, koji mi je svojim briljantnim predavanjima i skriptama usadio ljubav prema brodovima. Tad sam shvatio koliko je brod kompliciran, nevjerojatno kompliciran proizvod, koji zahtijeva zaista ogromno znanje velikog broja stručnjaka te vodstvo koje zna organizirati posao, voditi i koordinirati sve te stručnjake i radnike. Upoznao i naučio većinu toga što je potrebno da bi se napravio brod, iako je i to jako mali dio kompletnog znanja. Došao je i kraj faksa, diploma i posao u Uljaniku.

Da preskočim na današnji dan. Još uvijek sam tamo, 20 godina. Bilo je puno raznih kriza, kašnjenja plaća, plaća u polovinama, trećinama, odgodama, svega, ali uvijek smo se izvukli. Danas, iz ove mračne perspektive, zapravo ne znam kako smo se tada izvlačili, koliko upumpavanjem love države, koliko samostalnim radom.

Ove priče o 47%, radnicima koji su dozvolili da dođemo tu gdje jesmo, su meni smiješne. Neka mi netko kaže primjer bilo koje velike tvrtke u HR, a moguće i vani, gdje su radnici skužili na vrijeme da nešto ne štima, pa se shodno tome organizirali i proveli promjene. Ja ne vidim kako. Em radnika zanima samo jedno, a to je da za svoj rad bude plaćen, em rijetko koji radnik pored posla ima znanja i vremena baviti se politikom firme. Em mu svi potrebni podaci nisu dostupni i bilo bi puno dizanja obrva i sumnjičavosti da se krene u traženje toga. I bi li ih razumio uopće. Konsolidirani profiti, klirinški dug, fiskalni proračun, posudbe, avansi, krediti, jamstva, mjenice, ma tko to normalan može razmrsiti, hajde!

Nažalost, sve ukazuje da će Uljanik vrlo brzo umrijeti. Kako je i zašto do toga došlo, tema je za jedan jako dugi članak, ako ne i knjigu. Iz osobne perspektive mislim da je razloga jako, jako puno i neću sad o njima. Ono što me osobno jako rastužuje, čak više kao građana Pule nego kao njegovog zaposlenika, jest da će jedan veliki konglomerat znanja, vještina i iskustva, koji je stvarao te kolose, ta čuda moderne tehnologije, biti uništen. Da će dizalice biti razmontirane. Da će se sve raskomadati, prodati, mjesecima kamionima odvoziti negdje i da će ostati jedan veliki krater bez znanja, bez divova, bez ljudi, bez strojeva, bez priče, bez povijesti. Da će umjesto svjetski priznatog know-howa, rasadnika talenata, uzora i želje mladih da se priključe tom kolektivu, izrasti marine za jahte, jedrilice, glisere i kruzere, koji će u ionako pretrpan grad dovesti još turista, još gužve, još smeća, još opterećenja infrastrukture.

Umjesto 2300 zaposlenih, bit će ih u najbolju ruku stotinjak. Gdje će svi oni? Možemo zatvoriti i fakultet politehnike, kakav god bio da bio. Čemu? Kome? Treba nam samo konobara, čistača apartmana, sobarica i redara. Grad ćemo pretvoriti u spavaonicu. Ljudi će se preseliti na selo i iznajmljivati stanove u gradu, da prežive. Za par godina nećemo imati građane u gradu. Da, zvuči apokaliptično i vjerojatno pretjerano. Stvarno?

Ono što je sigurno jest da je to meni jako, jako žalosno. I još uvijek ne mogu vjerovati da ne postoji volja, želja i snaga države, županije, grada, stručnjaka i investitora, da uđu u Uljanik, da razmrdaju sve što treba razmrdati, da naprave plan, restrukturiraju, diverzificiraju, što god, ali DA SE RADI, DA SE STVARA i DA SE BUDE U PLUSU. Apsolutno sam siguran da je to izvedivo, ako se želi.

No, izgleda po svemu da se ne želi. Lakše je ići linijom manjeg otpora, ugasiti brodogradilište i naći investitore za privatne turističke objekte, ubrati lovu od koncesije, poprodavati svo gradsko zemljište dućanima, hotelima i marinama, sve, sve koncentrirati na turizam. Jer to sad ide.

Pa kad za par godina napravimo monstrum od grada po uzoru na španjolsku ili talijansku obalu, nećemo moći više prodavati slogan "Mediteran kakav je nekad bio". Otići će turisti u neku novu "nerazvijenu" zemlju po komadić netaknute prirode i mora. A onda će, za one koji su ostali vjerni, moguće jedan terorist uletit' u disko i raznijet' se. I što ćemo onda?

Cijela država, ionako na umoru, živi uglavnom od turizma, ostalo smo sve uništili. Dakle zarada od bogomdanih prirodnih ljepota, koje su tu bile puno prije nas, čemu mi nismo ama baš ništa doprinijeli svojim radom, znanjem, sposobnošću, nego samo zidanjem cigli i postavljanjem kreveta i WC školjke, da turisti ne seru po plaži.

Bravo rvacka, bravo dvolična, ovaj, dvojezična Terra turistica i bravo Pula.