Priča iz Poreča: kako se grad pretvara u destinaciju

Lokalno
14.08.2018 17:54
D. Požarić
Parkiralište za Porečane i druge nesretnike koji ne stanuju u hotelu
Parkiralište za Porečane i druge nesretnike koji ne stanuju u hotelu
Čitatelji Alana Forda zacijelo se sjećaju plaže za siromašne i bogate, odijeljene visokim zidom. Mi, stariji čitali smo ih u vrijeme šupljeg i neodrživog socijalizma, čvrsto vjerujući da se nama takve stvari ne mogu dogoditi. Oh, kako smo samo naivni bili!
Stipe i Ante bili su djelatnici društvene hotelijerske tvrtke stvorene ni iz čega, od nule do danas jedne od najvećih kompanija u Hrvatskoj. Stipe i Ante bili su sinonim za sportske aktivnosti uz more: iznajmljivali su sandoline i jedrilice, rekete i loptice za stolni tenis, štapove za mini-golf. A bili su i uvijek spremni na razgovor, partiju briškule i trešete ili drugu vrstu zajebancije s domaćim ljudima.
Danas su na njihovom mjestu neki "korporativni" likovi čije je nazive radnih mjesta normalnoj osobi nemoguće pojmiti. Jer, valjda više nije popularno biti običan radnik, pa se zato izmišljaju asistenti i voditelji svega i svačega, da bi svatko barem nekako, ako to već nije slučaj po plaći i beneficijama, imao osjećaj ravnopravnosti s visokim managementom .
Zamišljam si crnog hrvatskog ovčara moje prijateljice koji se pudlici na plaži upucava sa: „ Hi, babe, I am Nero, the sheep manager !)
Odlaskom Stipeta i Ante pomalo su, mic po mic, s plaža počeli nestajati domaći šugamani. Zamijenili su ih kiosci, suncobrani i ležaljke, često neiskorišteni, ostavljeni samo da bi čuvali mjesto za turiste koji će njihov najam platiti, a ne da se tuda besplatno smuca neka domaća bagra koja korporativcima neće ostaviti niti lipe za planirani godišnji na Sejšelima.
Usput, cijene pića u plažnim objektima ili najma ležaljke/suncobrana prilagođene su dubokom džepu, baš kao i cijene smještaja u hotelima koje vlasnici usred sezone smanjuju zbog velikog pada dolazaka/ sleš/ noćenja. (Poruka onima koji se trude uvjeriti nas da su brojke u minusu zbog kasnog otvaranja jednog hotela: nismo dovoljno glupi da u to povjerujemo!)
Stigli su nam tako koncesionari i ubrzali pretvaranje Poreča iz grada u destinaciju , što je ovog ljeta dostiglo svoj vrhunac: porečka naselja Špadići i Materada više gotovo da i nemaju slobodnog parkirnog mjesta, dok su „špadićaneri” izgubili i stazu koja im je nekad skraćivala put do plaže hotela Turist i dalje prema Materadi.
Radovi na hotelu Laguna Park trajali su cijele zime i protegli se do duboko u ljeto. Mještani su trpjeli buku, blato i prašinu, odlazak nezadovoljnih turista iz soba i apartmana u privatnom smještaju. Kad bi se pobunili nama novinarima, mi bismo nešto objavili , a hotelijerski imperij bi uzvraćao novim molbama i zahvalama na strpljenju.
Grad i policija bi nakon naših napisa izvođačima radova naplaćivali kazne, ali to građanima nije moglo kupiti mir, kojega nije bilo ni noću, jer se moralo raditi, budući da izvođač nije želio plaćati penale zbog probijanja rokova. A građani su morali biti strpljivi, jer drugog izbora nisu imali. Tko je, uostalom, vidio da treba spavati baš svake noći!?
I što su za svoju strpljivost zauzvrat dobili?
Ponajprije konstantni prometni kolaps, prljavštinu i buku te razvaljene okolne ulice, neadekvatne za tisuće prolazaka teških kamiona. Popucale fasade, rešetke oborinske kanalizacije...
Tu je i već spomenuti nekadašnji prolaz prema plaži. Iako su predstavnici mjesnog odbora tražili da ga se ne dira, vijećnici u Gradskom vijeću Grada Poreča (hvala im!) izglasali su donošenje urbanističkog plana, dok je Plava laguna brže-bolje kupila državno zemljište i zauvijek ga ogradila.
Želite na kupanje? Odgovor korporativnog turizma glasi: „Izvolite naokolo, do Nadije pa nadesno prema Materadi. A možete i pločnikom koji još, istina, ne postoji, ali će ga Grad Poreč izgraditi. Vašim novcem, naravno. Ali, parkirati u blizini sigurno nećete, jer je sve privatizirano. Naše. Osim toga, zdravo je hodati. Parkirajte negdje drugdje! Smetate našim gostima!”
Na pitanja novinara korporativci su drsko odgovorili u stilu da stvari nisu tako strašne, jer će, eto, vlasnik dozvoliti da se lokalna djeca kupaju na bazenu njihova „resorta”. A, kako se ipak radi o „resortu”, ne može se dozvoliti da se stazom muvaju kojekakvi mutni likovi, kradljivci ručnika i kupaćih gaća.
Hotelijer je tako oko svog „resorta” podigao zidić i ogradicu, a kolne prilaze posjedu zatvorio rampama. I eto nam  države u gradu. Na brzinu smo izbrojali oko 350-400 mjesta za parkiranje na polupraznom zatvorenom parkiralištu u krugu hotela, iako ih vjerojatno ima i više. Parking, dakle, za svakog turistu. Stanovnicima – friška figa.
To je valjda ta često spominjana sinergija između privatnog biznisa i lokalne zajednice, koju smo uzimali zdravo za gotovo dok smo se kao klinci besplatno kupali na bazenima Picala, Turista, Materade i drugih hotela. Sjeća li se više itko mosta preko ceste u Špadićima? S njega je bilo opasno skakati u plitki bazen hotela Turist, ali se ne sjećam da je netko ozbiljnije stradao. Tamo sam i ja, uostalom, uz pomoć prijatelja Ivice Pršurića, naučio skakati na glavu kako bog zapovida .
No, vratimo se na trenutak u realnost: za one koji žive u Špadićima (na potezu od kružnog toka prema slastičarnici Nadija i dalje prema hotelu Materada) praktički nije ostavljeno niti jedno jedino parkirno mjesto. Osim, naravno, sramotno loše uređene ledine na prostoru uz slovensko odmaralište VIRC koje su donedavno zauzimali građevinski materijal i otpad. Parkiralište na kraju grada. Bogu iza tregera. Parkiralište za običan narod i strpljive budale. Parkiralište za siromašne iz Alana Forda.
„Hvala vam na strpljenju”, kažu korporativci. A zapravo su nan ga vrgli, bimo rekli, do kraja, zahvaljujući izabranim građankama i građanima, kojima su međusobna prepucavanja oko toga tko je koliki kriminalac važnija od dobrobiti građana u čije su ime i od koga izabrani da život čine boljim, pa makar se zbog toga ponekad trebalo i posvađati sa najvećim poslodavcima u gradu. Jer, pješacima kod bivšeg Turista ostao je samo uski pločnik od spomenute slastičarnice prema Materadi. No, i on se prekida na obližnjem križanju, pa se vozila neprekidno susreću s pješacima koji prelaze kroz raskrižje. A tamo gdje nema pločnika nagura se nekoliko nepropisno parkiranih automobila.
Istovremeno, malu parkirališnu oazu kod marketa na križanju ulice Materada i ceste prema Malom Maju vlasnik je, iz potpuno razumljivih razloga, morao ograditi. U protivnom bi mu propao posao.
Rampa je i preko puta hotela (pardon, „resorta”) Park, na mjestu gdje se na putu ispod nekadašnjeg mosta preko ceste danas prodaju bezvrijedne džidžamidže dostojne profila turista kakvi posjećuju našu „destinaciju”. U Ulici Materada parkiranje nije dozvoljeno. Ako ne vjerujete, pokušajte. To vam je najbrži put ka spoznaji koliko košta odvoz automobila „paukom”.
Rampe u glavama ljudi polako su se preselile na ono što je još donedavno bilo naše, na naš grad. Ostala je destinacija. 
Ako vas zanima kako izgleda tipični korporativni pamflet koji stvarnost tumači na logički potpuno iščašeni način, pročitajte korporativni odgovor kojeg smo ljetos mi, novinari, dobili kao odgovor na upite o ukidanju  skorčatoje na koju su mještani naselja Špadići bili navikli:
Kao turistički djelatnici, moramo voditi, dakako računa o potrebama lokalne zajednice, no isto tako i prioritetno o sigurnosti naših gostiju, te cjelovitosti turističkog proizvoda. S obzirom na to da imamo obavezu osigurati potpunu sigurnost naših gostiju, nažalost, nismo u mogućnosti udovoljiti zamolbi za ostavljanjem otvorenim za javnu upotrebu sadašnjeg prolaza kroz naselje (bungalove). Naime, tako bi se kroz javni prolaz omogućila nekontrolirana fluktuacija ne samo stanara naselja, već bilo koga.
Skrećemo pozornost da Plava Laguna na tržište stavlja proizvod visoke kategorije usmjeren prije svega obiteljima s djecom, čiji korisnici imaju uvriježeni standard kako kvalitete infrastrukture i usluge, pa tako i prije svega sigurnosti za njih i njihovu djecu.
Svakako da turizam nije samo soba, već i činjenica da se gosti osjećaju dobrodošlima, kao i autentičnost mjesta u kojem provode godišnji odmor. U svakom slučaju, vjerujemo kako ćemo napraviti najviše što možemo kako bismo osigurali najveće standarde za našega gosta i ujedno zadržali kvalitetu života građana Velog Maja. Svjesni smo i razumijemo naviku prolaska kroz naselje i traženja najkraćeg puta do mora, no i postojeći, alternativni put znači samo možda koju minutu više hoda. Također, kao što ste sami istaknuli, Plava Laguna je kupila zemljište pa vjerujemo da će ta činjenica dodatno potaknuti realizaciju projekata koje planiraju gradske vlasti sukladno prostornom planu, a to je izgradnja dodatne prometnice koja će omogućiti alternativni put do mora. Pri čemu smo apsolutno otvoreni za suradnju.
U svakom slučaju, predlažemo da uz suradnju s našim službama, zajednički iznađemo nekoliko prijedloga kako bismo stanovnike, a posebno djecu iz MO Veli Maj upoznali s novim proizvodom – turističkim naseljem u njihovom susjedstvu, posebice s bazenskim kompleksom nakon što bude izgrađen te da naši mali susjedi budu i naši gosti.”
Usput, od tog „upoznavanja s novim proizvodom” do danas nije bilo ništa, dok novinari nisu ni bili pozvani na otvorenje „resorta”, već su dobili PR tekst i odabrane fotografije. Rezime priče glasi: turist je sve, Porečani su ništa. A dječica iz naselja Materada i Špadići možda dobiju priliku zaplivati u bazenima „resorta” kad stranci odu, a „fluktuiranje” opet bude poželjno.

Fotogalerija

© 2003 - 2024 Parentium Media - Hosted by Plus.hr
Ova stranica koristi kolačiće radi pružanja boljeg korisničkog iskustva. Izjava o privatnosti