Preminuo Drago Orlić

U Puli je danas nakon dulje bolesti preminuo književnik, novinar, satiričar, publicist i kulturni djelatnik Drago Orlić (r. 1948.), koji je većinu života proveo u Poreču te u našem gradu ostvario golem književno-publicistički opus, i jednako velik utjecaj na području kulturnih manifestacija i skupljanja narodne baštine. Likom i djelom je bio poznat i cijenjen i daleko izvan istarskog kulturnog kruga.

O tome da nas je zauvijek napustio omiljeni porečki i istarski bard Drago Orlić saznalo se pred nekoliko sati, kada je žalosnu vijest objavio njegov dugogodišnji suradnik Goran Prodan. Vijest se munjevito proširila gradom, a iz krugova bliskih obitelji saznajemo da žele tihu sućut.

Rođen u Mandelićima kraj Svetvinčenta, osnovnu školu je pohađao u Vodnjanu, a gimnaziju i pedagošku akademiju završio u Puli. Godine 1971. seli se u Poreč, odakle mu je supruga, te će do kraja života ostati neraskidivo vezan uz naš grad. U turističkom poduzeću Riviera počinje novinarsku karijeru, kao urednik internog lista. Pokrenuo je općinski mjesečnik 30 dana u kojem je bio glavni urednik, novinar, fotograf, grafički urednik. Nakon četiri godine prelazi u Glas Istre, čiji je dopisnik iz Poreča bio od 1981. do 1990., kada je imenovan za direktora porečkog Narodnog sveučilišta, kasnije Pučko otvoreno učilište. Nakon četverogodišnjeg mandata odlazi u Turističku zajednicu Istarske županije, a istovremeno je i savjetnik za kulturu porečkog gradonačelnika, do umirovljenja 2014. Također je od 1996. bio vlasnik izdavačke kuće Errata corrige, s adresom u Musaležu kraj Poreča, gdje je živio s obitelji. 

Bio je među pokretačima humoristično-satiričke La kosti , od 1983. podliska nekadašnjeg Porečkog glasnika , a koja od 1993. redovito tjedno izlazi u Glasu Istre . U La kosti , ali i ranije u 30 dana i Porečkom glasniku , kreirao je humoristično-satiričku kozeriju Lipi moji koju piše više od četiri desetljeća (od lipnja 1977.) pod pseudonimom Zvane Lakodelac . U književnosti je najpoznatiji kao pjesnik.

Izdao je preko 20-ak zbirka pjesama, a mnoge su pjesme i uglazbljene. Njegova najplodnija suradnja bila je ona s Francijem Blaškovićem koji je uglazbio više od 30 njegovih pjesama objavljenih u tri knjige s CD-ima. Autor je i prepjeva na istarski čakavski biblijskih tekstova Pjesme nad pjesmama - Kanat vrhi svih kanti (s Danielom Načinovićem) i Knjige o Jobu - Libar od Joba . Suautor je pet pjesničko-likovnih mapa sa slikarima Josipom Diminićem, Hedom Gärtner, Đaninom Božićem, Stankom Crnkovićem i Renatom Percanom. Sakupio je i objavio zbirku praznovjernih pučkih priča Štorice od štrig i štriguni , pučke ljubavne, erotske i bludne pjesme Istre Istarski bordel muza te Istarske narodne poslovice. Napisao je libreto Nadbludjeli bludnik, koji je bio predložak za operu što ju je skladao Alfi Kabiljo, izvedenu 2009. u riječkom HNK-u

Kao urednik, član uredništava i/ili pisac surađivao je u mnogim edicijama, monografijama, zbornicima, zbirkama, časopisima, godišnjacima: Rušnjak, Istra, Verši na šterni, Jurina i Franina i dr.), a uredio je godišnjak Jurina i Franina za 2019., 2020. i 2021. godinu, te monografiju poljoprivredne škole Poreč i Bernarda Parentina.

Na likovnoj sceni bio je aktivan kao direktor Porečkog annalea , pokretač (s Josipom Diminićem) i u početku voditelj Međunarodne kiparske studentske škole Montraker u Vrsaru te član slikarske grupe Galerija 6 u Poreču. Osnivač je čakavskih pjesničkih susreta Verši na šterni u Vižinadi , a osmislio je 1997. i uredio zbornik literarnih radova učenika osnovnih i srednjih škola Poreča i Zaboka POZA. Okušao se i u filmu - režirao je desetak dokumentarnih filmova, pisao scenarije i organizirao filmski festival u Poreču. Početkom 1990.-ih među pokretačima je dječjeg puhačkog orkestra Porečki delfini, mladih dobošara i barjaktara te samostreličara i manifestacije Srednjovjekovne viteške igre. Utemeljio je današnju porečku gradsku nagradu Sv. Mauro. (Istrapedia/ls/dm)