Poezija ženama, drugaricama i gospođama (s Orlićeve svečane akademije iliti Poeticona)
Drago Orlić i gosti u Teatrinu Zajednice Talijana Poreč
POREČ - Samo Orlić može spojiti nespojivo i potom to staviti na pozornicu, sebe u središte, nabrijati šarm i sat vremena pasa kad ćeš. Jedino se poslije još dugo pitaš ča te je tukalo. A ako si na Poeticonu iliti svečanoj akademiji u povodu 8. marta (doduše čitavih sedam dana kasnije) bila kao novinarka, pa moraš nešto i napisati…
Dakle, u Teatrinu Zajednice Talijana, u kojoj je prva violina po godinama i uvažavanju Graziano Musizza, nekadašnji Orlićev kolega s posla, prevodilac i recitator njegovih pjesma, Drago Orlić, pjesnik (samo taj put jer je on i slikar, prozaist, urednik, novinar, zapravo kulturnjak opće prakse), pripremio je večer svoje poezije koju je darovao »ženama, drugaricama i gospođama«, koje su se odazvale i ispunile parter Teatrina. No, Orlić nije bio sam na pozornici. Doveo je Musizzu da recitira njegove pjesme na talijanskom. Izvrsnog mladog repera Igora Ferenca-Popeyea doveo je valjda zato što mu je drag i da svojom suvremenom, surovom, reperskom poezijom razbije poetičnost »dragolijada«, kako Orlićeve pjesme zove Musizza. Vladimira bugarina juniora angažirao je da ga prati na gitari, baš kako se po starinski radi na čitanju poezije, a odnekud je iskopao i keramičara Ivana Totu, da razbije ozbiljnost trenutka - majstor koji pjeva dok vam slaže keramičke pločice.
I u toj anarhičnoj scenografiji i produkciji koja je odgovarala kazalištu, a trebala je biti pjesnička večer, doduše Orlić ju je zamislio kao svečanu akademiju iz svoje mladosti, pjesnik je na publiku bacio pregršt stihova iz različitih razdoblja svoga pjesnikovanja, vezanih uz različite ljude, mnoge već odavno izvan ovog svijeta, različite događaje, od kojih su mnogi zaboravljeni, ali koji su redom budili nove ili vraćali neke stare emocije, povezane uz neka druga vremena. Ona koja mladi reperi teško mogu razumjeti ako nisu kušali grožđe s kruhom.
Sniježana MATEJČIĆ