Nobelova za sponzoruše

Piše Drago PILSEL

Pita se Jelena Lovrić je li nagrada HHO-a Mladenu Bajiću pokušaj dodvoravanja strukturama vlasti i ima li ta nagrada veze s potrebom za donacijama iz te iste vlasti? Pa, naravno da ima. Naime, HHO se odlučio odužiti Mladenu Bajiću, ghostwriteru, (piscu duhu) tako da mu umjesto honorara za pisanje knjige »Gola istina«, na koju polaže prava Nives Zeljković, alias Nives Celzijus, okači orden Mike Tripala. Zanimljiva teorija. Šala mala. Hajmo ipak na posao. Glavne sponzoruše HHO-a dobro su se pozicionirale na početku napornog posla: prikupljanja donacija za popravak Zvonimirove lađe koja je, kako je Čičak pojasnio, u derutnom stanju (mislio je na HHO i Hrvatsku).

A i to je spona s vlastima. HHO kreće popravljati Zvonimirovu lađu da se vidi kako patriotske organizacije brinu za budućnost hrvatske brodogradnje i da Sanader ne gine u furioznom naletu škverana sada kada ih je Polančec ostavio na suhom. Neka se moj komšija Zdravko Zima ne ljuti, ali danas ću malo zaorati njegov vrt. Zaorati, da. Možda će prigovoriti da bi taj teren književnosti valjalo urediti lopaticom, ali u njemu ima toliko drača da ja ulazim traktorom.

Nije mi namjera baviti se književnom kritikom jer predmet mojeg interesa nije knjiga Nives Celzijus, već tarapana koja se digla zbog uskraćivanja nagrade Kiklop rečenoj gospođi. Naime, ovdje i uvijek valja progovoriti kada je riječ o štetnosti fundamentalističkog diskursa.

Gmazovi hrvatske močvare

A i da želim, ne bih se mogao baviti književnom kritikom jer knjiga »Gola istina« nije djelo »hrvatske književnice«, ma koliko se to trudio dokazivati Slobodan Prosperov Novak u svom nekulturnom nasrtaju (ustvari obračunu s Filozofskim fakultetom na kojem je opravdano dobio otkaz) na sve koji ne dijele njegov književni ukus, počevši od Krešimira Nemeca («Nemec je za književnost veća šteta od Nives«, u jučerašnjem broju »Jutarnjeg lista«). To je jadnije od onih jeftinih erotskih romana koji se prodaju na kioscima željezničkih stanica.

I potpuno je deplasirano govoriti o navodnom diskreditiranju onih koji nisu po volji nekomu tko sebe svrstava u književnu ili kulturnu elitu. To nije dvojbeni moral »književnih pozera« sajma u Puli, kako se progovara u tom fundamentalističkom diskursu. To nije ogledalce koje je razbijeno zato što nekome ne odgovara ono što se u njemu vidi (navodni kulturni nivo hrvatskih građana), ogledalce koje je, je li, razbila »stanovita gospođa Vodopija« (tako Čičak naziva direktoricu književnog sajma u Puli).

To uopće nije slučaj kršenja ljudskih prava, a zbog čega su se lažno uznemirili B.A.B.E. i HHO. To je, čisto i jednostavno, slučaj korupcije. To je krik moći gmazova hrvatske močvare. Da budemo načisto, baš kao što je i za »Nacional« izjavio kolega Zima, ako gospođa Nives napiše deset prostoproširenih rečenica i ako ne nađemo deset pogrešaka tipa »Ja hoču!«, pokrećem kampanju za dodjeljivanje toj dami Nobelove nagrade za književnost.

Čija gola istina

Može se razumjeti da branitelji povrijeđene gospođe Nives ne shvaćaju da je pulski sajam knjige, zahvaljujući daru i napornom radu Magdalene Vodopije, izvanredno dobra manifestacija, možda ponajbolja književna tribina u nas, koju posjećuju književnici kalibra Orhana Pamuka. Može se shvatiti da odvjetnici navodno oštećene autorice ne vide razliku između pojma »prodanih 45.000 primjeraka« i pojma »distribuiranih 45.000 primjeraka na kioscima« (u kojima se ta knjiga kupuje kao što se uzimaju papirnate maramice, cigarete ili kondomi).

Može se i shvatiti kako renomirane autorice smatraju da uopće nije važno što neka knjiga sadržava, pa se tako Nada Mirković («JL«, 11. prosinca) proslavila izjavom »visoka književnost koju vole pretenciozni čitatelji, a produkt je velikog poznavanja teorije i bijedne životne prakse, nikada nije čitana«, a ja se pitam što su onda djela Heinricha Bölla, Marka Twaina, Charlesa Dickensa, Ernesta Hemingwaya, Victora Hugoa, Henryja Jamesa, Virginije Woolf ili Tonija Morrisona? No, hvala joj što je potvrdila tezu Slobodana Novaka da Nives navodno nije napisala tu knjigu.

Nada Mirković je, naime, knjigu pročitala kod kuće, »u rukopisu«, pretpostavljamo u društvu plodnog autora i njenog supruga Denisa Kuljiša. Budući da sam počeo sa Zimom, s njim i završavam: ono što je teško shvatiti i prihvatiti jest da Kiklop mogu dobiti kolega Zima (2004. za knjigu eseja »Gondolijer na Vltavi«) i Nives Celzijus, i da je to isto. Ne, nije isto. Jer ako je riječ o tomu da saznamo u kojem svijetu živimo, mene zanima Zimin pogled na taj svijet, a ne pogled iz prizme navodne junakinje koja misli da je zaslužila slavu i bogatstvo bez muke i bez rada.