Nasilje u obitelji

Vjerojatno najgori i najbolniji oblik maltretiranja jest onaj usmjeren prema najbližima, prema onima koji nam najviše znače i koji definiraju i upotpunjuju naše živote. Zbog čega su onda neki ljudi sposobni toplinu svoga doma zamijeniti okrutnom i nepodnošljivom hladnoćom koja izjeda dušu, a svoj i tuđi svijet učiniti traumatičnim i razornim ratištem? Zašto svoje osobne frustracije, nedostatke i gorčinu iskaljuju na jedinima koji bi im trebali pružati utjehu i potporu u stresnoj svakodnevici? Nažalost, postotak onih koji su nasilni u svojoj obitelji prevelik je, kao i broj onih koji svakodnevno žive u stalnom strahu i sramu podnoseći svakakve ispade svojih bližnjih.

Nasilje u obitelji očituje se na verbalnom, ekonomskom, emocionalnom, psihičkom, seksualnom i fizičkom nivou, a najčešće pogađa žene koje bivaju zlostavljane od svojih muževa živeći u strogo patrijarhalnim odnosima gdje privilegirani muškarac ima autoritet i sva prava, a žena se smatra podložnim objektom. Zlostavljač i zlostavljani može biti bilo tko u obitelji, pa nailazimo na oblike nasilja usmjerenih prema djeci, prema starijim osobama te, bizarno, nasilje koje djeca čine nad vlastitim roditeljima. Zlostavljanje kao pojava temelji se na svakoj povredi dostojanstva osobe, omalovažavanju i izoliranju, na nanesenoj psihičkoj ili fizičkoj boli, na prouzročenom osjećaju straha i nemira ili uhođenju te samim pokušajima da se takvo što učini. Najgore čime se nasilje unutar obitelji želi smiriti jest opravdavanje nasilnika. Žrtva nasilja nikad nije sama kriva za način na koji se prema njoj ophodi, ona nikad ne „dobije što zaslužuje“, već je zlostavljač odgovoran za svoje mahnite postupke i nepoštivanje ljudskih prava. Nasilje unutar obitelji najčešće se smatra privatnom stvari, no to je ozbiljan društveni problem. Kad muškarac zlostavlja vlastitu ženu, često to biva opravdavano muškarčevom urođenom agresivnošću, problemima na poslu ili u životnoj sredini, konzumiranjem opijata poput alkohola i droga te drugim, nikad ni približno dovoljno dobrim, isprikama. No, svi mogu promijeniti svoje nasilno ponašanje i životnu sredinu te pronaći zadovoljstvo u nekim drugim, mnogo konstruktivnijim životnim užicima. Žene nasilje trpe zbog gubitka samopoštovanja i osjećaja bespomoćnosti i srama. Često smatraju i kako, unatoč svojim bračnim razmiricama, djeca trebaju oca, no ne shvaćaju da odrastanje djece u takvoj sredini u velikom broju slučajeva rezultira problematičnom, traumatiziranom, agresivnom ili asocijalnom djecom.

Bilo koji oblik nasilja nikada neće biti opravdan nijednim razlogom. Ljudske duše mnogo su krhkije od tijela pa i najmanja povreda nanosi veliku bol, a njezino ponavljanje svakim danom sve više uništava i razara osobu do samoga njezinoga temelja. Svi bismo mi trebali imati jednake šanse za normalan i miran život bez potištenosti, straha, tuge i podređenosti onima koji to ne zaslužuju. Tko god ima hrabrosti i dovoljno surovosti da namjerno povrijedi drugoga, nikad to neće učiniti samo jednom.