Na današnji dan 1989. počela izgradnja zvonika župne crkve u Vrsaru
Župna crkva sv. Martina u Vrsaru počela se graditi u 1920-im, a dovršena je 1935.
Crkva je smještena na vrhu naselja, neposredno uz zidine Kaštela. U 1980-im intenzivirani su napori da se uz crkvu podigne i pripadajući zvonik, što je u potpunosti ostvareno 1991. Crkva i zvonik, uz pridruženu župnu kuću danas čine arhitektonsku i funkcionalnu cjelinu, prepoznatljivu u vizuri mjesta.
Budući da su dobro dokumentirani tragovi naseljenosti u Vrsaru mnogo stariji te sežu kroz čitavo srednjovjekovlje i antiku do prapovijesti, jasno je da današnja crkva sv. Martina, kao relativno novija građevina, nije prva župna crkva. Ona je sagrađena kao zamjena za stariju crkvu istoga titulara koja svojim gabaritima i općim stanjem nije više bila prikladna za održavanje liturgijskih slavlja. Ta se starija, danas nepostojeća crkva nalazila u središtu starogradske jezgre Vrsara, na današnjem Trgu Degrassi, do 1941. kada je uklonjena radi proširenja trga. Istodobno je porušen i jedini zvonik u mjestu, koji je s crkvom bio povezan konstrukcijskim elementima.
Potreba za izgradnjom nove i veće crkve pojavila se već početkom XIX. st. uslijed povećanja broja stanovnika. Upravo na mjestu današnje župne crkve, o čemu svjedoči i jasno ucrtana sakralna građevina u Franciskanskom katastru, 1804. blagoslovljen je kamen temeljac te su otpočeli građevinski radovi. No, već iduće godine, kada su zidovi crkve dosegli visinu od četiri metra, radovi su zaustavljeni, a tadašnja francuska vlast prodala je sav građevinski materijal. Pokušaji da se ponovno započne sa gradnjom pojavili su se stoljeće kasnije, oko 1911., prikupljanjem novčanih sredstava, čemu je osobit doprinos dao plemenitaš Fabio de Vergottin, koji je preminuo 1916. i zapisom ostavio župi Vrsar 10.000 kruna u svrhu gradnje crkve, ali su uslijed Prvog svjetskog rata planovi ponovno odgođeni.
Dvadesetih godina XX. st. radovi na novoj crkvi konačno su otpočeli te su kroz nekoliko etapa privedeni kraju 1934. Prigodom gradnje korišten je vrsarski kamen iz nekog od brojnih lokalnih kamenoloma. Kao godina potpunog dovršenja crkve uzima se 1935. budući da su tada postavljeni prozori te je potom crkva i posvećena po porečko-pulskom biskupu Trifunu Pederzolliju. Tako sagrađena crkva i danas služi župnim potrebama bez ikakvih građevinskih intervencija od vremena gradnje, osim obnove fasade pročelja početkom XXI. st.
Sama građevina duguljastog je oblika, s pročeljem koje završava trokutastim zabatom. Na portalu se nalazi latinski natpis: VERE LOCUS ISTE SANCTUS EST (Ovo je mjesto uistinu sveto). Prema izvornom nacrtu sa svake se strane portala trebala nalaziti po jedna niša, no to rješenje nije usvojeno prilikom radova. Uočljiva je dominantna središnja lađa crkve koju stupovi odjeljuju od lijeve i desne pokrajnje lađe. Na stupovlju cvjetno ukrašenih kapitela uklesana su imena donatora. S lijeve strane ulaza, gledajući prema oltaru, nalazi se mramorna krstionica iz spomenute stare crkve sv. Martina. Glavni je oltar drven, dopremljen 2008. iz crkve sv. Eufemije u Rovinju, s povećim kipom glavnog zaštitnika župe. Rovinjski slikar Antonio Macchi (1897.-1981.) oslikao je 1946. luk prezbiterija prikazima iz života sv. Martina i sv. Foške.
Budući da je 1941. rušenjem stare župne crkve uklonjen i jedini mjesni zvonik, a novi nije podignut prilikom gradnje nove crkve, nametala se potreba za pristupanjem toj financijski i organizacijski zahtjevnoj zadaći. Prema podacima iz arhiva župe, već 1944. izrađen je prvi projekt novog zvonika, no uslijed brojnih nedaća nanesenih Drugim svjetskim ratom i poraćem, nikakvim se radovima nije pristupilo.
Kada je 1952. predvodio skupinu arhitekata koji su u Vrsaru snimali značajnije arhitektonskih i povijesnih objekte, Andre Mohorovičić je zapisao da "nedostajanje zvonika kao kompozicijskog akcenta... čini njegovu opću plastiku amorfnom, neorijentiranom i lišenom zaključne kreativne dominante" .
Naposjetku su, iznimnim zalaganjem tadašnjeg vrsarskog župnika Ivana Jelovca, 1982. usuglašeni su stavovi o potrebi izgradnje zvonika i za to potrebnom prostoru te je 1984. župi Vrsar dodijeljena potrebna katastarska čestica. Župnik Jelovac iste je godine naručio izradu projekta, a 1985. provedeno je geotehničko ispitivanje tla. Po izdavanju pravomoćne građevinske dozvole radovi su konačno otpočeli 27.I.1989. Zbog vrlo skromnih financijskih mogućnosti župe, radovi su se odvijali u tri faze te su konačno privedeni kraju 1991.
Projekt zvonika izradio je arhitekt Eligio Legović, inače autor više suvremenih sakralnih građevina u Istri. Zvonik je projektiran po uzoru na mletački tip zvonika, uobičajen u Istri. Jasno se razaznaju tri karakteristična elementa: podnožje naglašeno volumenom i materijalom, vitko i visoko tijelo zvonika te vrh piramidalna završetka, prošupljen otvorima za zvona. Građen je suvremenim materijalima i tehnikama, pretežito betonom, što je omogućilo da visinom od 40 metara znatno nadvisuje okolnu srednjovjekovnu kamenu gradnju. S druge strane, zadržavajući kontinuitet s tradicijom, zvonik je obložen kamenom. Kamene obloge u potpunosti prekrivaju podnožje i četvrtasti piramidalni završetak, dok je većina tijela zvonika obložena samo uz bridove. Uočljiva su i tri istaknuta vijenca, od kojih je osobito naglašen srednji, koji je stilizirano nazubljen. Na samome vrhu nalazi se križ. Budući da je svojim općim izgledom u skladu s istarskom graditeljskom tradicijom, moguće je uočiti brojne arhitektonske poveznice vrsarskog i ostalih istarskih zvonika, a osobito s onim vodnjanske župne crkve. Osim u vjerske svrhe zvonik služi i kao izvrstan turistički vidikovac.
*natuknica nastala u sklopu projekta „Studenti kreiraju Istrapediju“