Minimalističke sliko-skulpture Želimira Hladnika na samostalnoj izložbi u Poreču

Napisao i snimio Vedran ŠILIPETAR

POREČ - U porečkoj galeriji Pučkog otvorenog učilišta aktualna je izložba riječkog umjetnika Želimira Hladnika. Postav naslovljen »Vrijeme može čekati« sadrži Hladnikove nusobjekte apstraktnog karaktera modelirane mahom u drvu.

Hladnik se kreće u maniri skulpture iz prijelomne faze s moderne na suvremenu umjetnost, a s očištem u plastici po uzoru na velikog hrvatskog kipara Branka Ružića ili svjetske minimalističke trendove poput opusa Ulricha Rükriema.

Umjetnik drvo tretira poput slikarskog platna, nije mu tendencija razvijati formu principom barokizirane dramatike, već mu je bitna plošnost po kojoj naknadno intervenira slikarski, također analogno kiparskim promišljanjima – u stilu nove slike.

Pune, zatvorene u svojoj srži, a opet monumentalne i na neki način primitivističke, gotovo totemske, insinuacije su, a ne realističke sekvence. One gledatelju (do)puštaju mašti na volju da u njihovim konturama predoči čitavu silu mogućih rješenja - od stiliziranih portreta do obrisa aktova ili pak arhitekture. Hladnik je u svojem naumu koncizan i jasan, a odabir bijele (ne)boje u sprezi s finim akcentima čini jednu enformelističku narav teksturi drvene podloge – umjetnikove arene i bojnog polja u kojem slika.

Moderna je dopustila upliv u primitivno, narodno, neopterećeno i tradicionalno. Još je veliki Medardo Rosso krajem 19. stoljeća u svojim krajnje neobrađenih površinama nagovijestio eru apsolutne umjetničke slobode kao pobjedu nad mettieom, a imaginaciju je ocjenio neopozivom nužnošću dobrog umjetničkog djela. Hladnik se vješto služi ostavštinom velikih modernista, iako se posljednjom serijom predstavlja minimalistički, pobornikom umjetnosti sedamdesetih godina i čovjekom koji skulpturu doživljava simbolički.

Naboj iz same srži njegovih kubusa gdjekad izvire u špiceve i svojevrsnu vertikalu kao naznaka skulptorove, iako samozatajne, ali ipak probitačne naravi. Riječki se umjetnik zasigurno bavi promatranjem sitnih detalja i apsorbiranjem minimalističkih, laičkom oku nebitnih efekata, a što se najvjernije ocrtava upravo u autorovim kolopletima i susretima boje na površini drva. To je simulacija i asocijacija, kako piše Branko Toman u katalogu, na stabla voćaka premazanima bjelinom vapna.

Autor ih zapaža, procesuira, potom apstrahira i nanosi na skulpturu u znak protesta prema snobovskoj umjetnosti svojstvenoj tradicionalistički orijentiranim autorima. U svojoj suštini, Hladnik negira, čak i omalovažava tradiciju na neki suptilan način, svojstven čovjeku opterećenom svim mogućim imperativima od kojih niti sam ne može i nije kadar uteći.

Njegova je skulptura čvrsta, koncizna, precizna, sugestivna, a u svojoj osnovi i impostaciji odrješita. Minimalnim zahvatima i ekspresnom obradom Hladnik je postigao šarmantan efekt nedovršenosti, a samim time uspostavio fini balans između jasnosti i nejasnosti površine. Iako u moru kolektivnih izložbi Hladnikov rad pojedinačno zrači deja vu efektom, samostalnim istupima i dobrim postavom njegovi radovi ipak djeluju suvereno i moćno.

Želimir Hladnik rođen je 1957. godine u Zagrebu. Diplomirao je na odjelu likovne kulture Pedagoškog fakulteta u Rijeci, izborni kolegij – kiparstvo kod profesora Josipa Diminića. Uspješno završava magisterij 2001. kod profesora Dušana Tršara na Likovnoj akademiji u Ljubljani. Zaposlen je kao docent za kolegij kiparstvo na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Član je HDLU-a Zagreb. Od 1995. stalni je suradnik Međunarodne studentske kiparske škole Montraker u Vrsaru, a od 2000. mentor odabranim studentima završnih godina studija likovne kulture.

Izložba se može razgledati do 9. siječnja.