Izgubljeni u istrijanstvu (Šćika na šćiku)

Istra
30.03.2009 00:00
D. Požarić
Piše Davor ŠIŠOVIĆ
Istrijanstvo, Mediteran, Mitteleuropa… Ove velike riječi bile su temom nedavnog umaškog skupa, sudeći po novinskim izvješćima slabo posjećenog, na kome se opet, izgleda, drvilo o pojmovima koji već dvadesetak godina plivaju između politike i znanosti, između povijesti i etnologije, između apriornih osuda i fanatičnog sljedbeništva… Plivaju, plivaju, a ni korak nisu bliže obali uz koju bi se mogli usidriti i tamo se smiriti, barem iz razloga da bi ih se moglo lakše, stabilnije promatrati. No, bar smo sigurni: imamo, ovdje u Istri jednu, već dvadeset godina škakljivu temu koju, kao rezervnu, uvijek možemo izvući kad želimo skrenuti pozornost s nekih težih dnevnih političkih ili ekonomskih začkoljica.
Čemu se uopće pitati o istrijanstvu? Znanstveni razlozi reći će: zato što postoji, zato što je to nekakav fenomen na koji se stanoviti broj ljudi, naših sugrađana, poziva, bilo afirmacijski, bilo negacijski. Politički razlozi reći će: zato što je riječ o ljudskom pravu, o pravu na izjašnjavanje, na samoodređenje osobnog ili kolektivnog identiteta ili, u interpretaciji suprotnog političkog stanovišta, o negaciji i odricanju od nekog drugog samopodrazumijevajućeg identiteta. Ima tu i emotivnih razloga koji proizlaze iz osobnih obiteljskih historijata, zatim kulturoloških, koji se opet vrte oko identiteta temeljenih na pravu na različitost; ima i psihosocijalnih razloga, među kojima ćemo pronaći i čisti inat spram samoprozvanih autoriteta. Sve je to prilično zanimljivo, u najmanju ruku, barem to bi trebali priznati i zagovornici i protivnici istrijanstva. No, što s time činiti, kako tom fenomenu pristupiti i u ovom slučaju po mom mišljenju najvažnije: kome vjerovati da je fenomenu, čije je razmatranje već dvadeset godina opterećeno predrasudama, doista pristupio bez predrasuda?
Jer, naime, ponavljam tvrdnju s početka: u dvadeset godina pojam istrijanstva nije ni pojašnjen ni rasvijetljen, ni opisan ni definiran; štoviše, najčešće odnos prema ovome pojmu je ignoriranje (osim kada nam zatreba za neku dnevnu svrhu), a u minulih dvadesetak godina njime su se najviše bavili - stranci. Točnije, strani znanstvenici, sociolozi, politolozi, antropolozi, desetak njih sam i osobno upoznao, a bilo ih je i Šveđana, i Grka, i Talijana i Amerikanaca. Oni su u nas, eto, proučavali istrijanstvo kao egzotičnu pojavu u egzotičnoj zemlji, a ne imajući temeljnih istraživanja niti znanstvenih instrumenata baždarenih prema iskustvima i postignućima naše znanosti, morali su ih kreirati sami. Pritom su se služili dvama osnovnim oruđima: anketama te prikupljanjem i analizom tekstova iz tiska, periferno i s ovih nekoliko prilično nemuštih o istrijanstvu dosad objavljenih knjiga. I, što su ti, mahom mlađi i na modernu znanstvenu metodiku u svojim domovinama već navikli znanstvenici i istraživači mogli zaključiti o fenomenu koji i nas same još uvijek čudi? Nešto ipak jesu, jer njihova su istraživanja financirana od ustanova koje su očekivale rezultat koji treba opravdati uložene novce, nešto su napisali i na osnovu toga stekli magisterije i doktorate, i oni uostalom skupljaju bodove kao i naši bolonjci, ali što smo mi time dobili? Slično kao i od skoro stogodišnjeg istraživanja istarskih dijalekata i lokalnih govora od strane inozemnih stručnjaka i znanstvenika: otvorenu znanstvenu temu u svjetskoj kulturnoj i znanstveno zajednici, a koja u našoj znanosti gotovo da i ne postoji. Kad nismo sami sposobni, stranci nam definiraju ono što jesmo, s pripadajućim analizama razloga, uzroka i motivacija.
Da zaključimo da je ipak bolje ikako nego nikako? Svakako je bolje. Umaški skup »Istra i Istrijanstvo«, kojem nisam prisustvovao, samo sam o njemu čitao iz novina, tako je na trenutak oživio jednu zapravo umiruću temu: iako sam naznačio da ona u našoj javnosti postoji (nekoga inspirirajući, nekoga frustrirajući, nekoga pak živcirajući) već dvadesetak godina, intenzitet njenog postojanja kroz ta dva desetljeća nije jednolik. Sve je slabiji. Politika se njime više skoro da i ne bavi; mediji povremeno, domaća znanost sporadično i tiho. Je li utihnuće zanimanja za problem istrijanstva nešto dobro ili nešto loše? Vidjet ćemo, možda, već u predstojećoj izbornoj kampanji, u kojoj će se na političku scenu, izgleda, vratiti neki koji su o istrijanstvu govorili na samom početku političkog života ovoga pojma, poput Dina Debeljuha; nekima će to biti sasvim nov pojam s kojim još nemaju političkog iskustva, poput Plinija Cuccurina; a neki ga već odavno nisu izgovorili jer su im se težišta poprilično promijenila, poput Ivana Jakovčića. Ne dvojim da će se HDZ i ostala desnica u Istri o istrijanstvu, ako se to uopće bude spominjalo, opet odnositi negacijski, SDP se u tumačenje ovog pojma vjerojatno neće miješati, a drugih relevantnih čimbenika za nastupajuću predizbornu kampanju u Istri - ne vidim.
A možda se u kampanji o tome uopće neće govoriti (koga briga, možda će zaključiti kandidati, uz sve ove rockwoole, kaštijune, golfove i piranske zaljeve)? Ako ipak hoće, evo svim kandidatima koji će se dati navući, jedno trik-pitanje: koja je razlika između Istrijana i Istranina? I mene su osobno pitali to pitanje, i ovdje i u Zagrebu. Zato, u inat svima koji tu navodnu dilemu politiziraju i s dosta ili neznanja ili zlobe tu nalaze neke razlike, ja ću reći, s punom moralnom i materijalnom odgovornošću, da razlike između Istrijana i Istrana - nema. Bar po mom mišljenju, a imajte i vi svoje, slobodno.
© 2003 - 2024 Parentium Media - Hosted by Plus.hr
Ova stranica koristi kolačiće radi pružanja boljeg korisničkog iskustva. Izjava o privatnosti