Istra do Bruxellesa (politički triler)

Piše mr. sc. Boško Picula

I dok se Poreč, primjerice, promovira kao Europljanima najbliže turističko središte Sredozemlja, sjeverozapad Istre malo-pomalo postaje Europskoj uniji najbliži granični spor. Tomu se malo tko nadao u Bruxellesu kada je Slovenija 2004. postala članica Europske unije, a Hrvatska unatoč svim kašnjenjima najizglednija 28. članica asocijacije. Naoko mirna Savudrijska vala s hrvatske i podjednako mirni Piranski zaljev sa slovenske strane, odjednom su postali more razdora. Nešto posve strano istarskoj tradiciji jedinstva različitosti i čuvanja identiteta komplementarnih jedan drugomu. Balkanizacija kao geopolitički pojam za konfliktima uvjetovanu rascjepkanost očito nije ograničena na povijest, ali ni na zemljopis. Upravo se protegnula do svoje najšire tumačene zapadne točke, za što ovaj put odgovornost snosi aktualna slovenska vlast. Ni posljednji europsko-hrvatsko-slovenski sastanak o svrsi posredničke skupine finskog nobelovca Marttija Ahtisaarija nije donio nikakvo rješenje. Hrvatska rješenje vidi u medijaciji kao putu prema međunarodnoj pravnoj instituciji, a Slovenija kao isključivom arbitru o konačnom izgledu granice na moru i kopnu.

Konačnom? Za takvo je rješenje nužan pristanak obje strane u sporu koji trenutačno ne postoji ni na razini odluke, o čemu se odlučuje u medijaciji. A sudeći po povijesnim iskustvima graničnih sporova upravo u ovom dijelu Istre, do konačnog rješenja treba uložiti jako puno truda, vremena i međusobnog razumijevanja. Takav status imaju Osimski sporazumi iz 1975., koji su stupili na snagu 1977., a kojima su uređena granična i ostala pitanja između bivše Jugoslavije i Italije zaostala nakon Londonskog sporazuma iz 1954. Njime je, kao što je poznato, Slobodni teritorij Trsta sa svojim zonama podijeljen između dvije države, a dio koji je pripao tadašnjoj Jugoslaviji između Hrvatske i Slovenije. Raspadom Jugoslavije Hrvatska je preuzela obveze iz Osimskih sporazuma, dok je hrvatsko-slovenska granična crta na moru postala europski problem kakav nije ni granica između dva dijela Cipra. Podijeljeni je otok bez problema ušao u Europsku uniju, a Hrvatska na istarskom poluotoku i dalje čeka na svojevrsno deblokiranje graničnog prijelaza sa susjedom. Zbog susjeda.

Usprkos tomu, u postupku rješavanja spora treba se striktno držati triju načela: međunarodnopravnog, dobrosusjedskog i europskog zajedništva. Prvo će dati za pravo Hrvatskoj u iznošenju problema pred bilo kojom međunarodnom instancom, drugo će pokazati da dvije susjedne zemlje i najteže sporove mogu riješiti mirnim putem, a treće će potvrditi Hrvatsku kao zemlju koja će uskoro ući u Europsku uniju kao sredina koja njezine standarde prihvaća zbog sebe same. Pedeset i pet godina nakon Londonskog sporazuma ponovno se odlučuje o međudržavnoj granici u Istri. Možda nije slučajnost što se završni problem s hrvatskim integriranjem u zajednicu zemalja s najvišim demokratskim standardima na svijetu pojavio oko jednog od najvećih hrvatskih bogatstava. I to baš u Istri. Ljepote i problemi dugoročno ne idu zajedno. A ne bi trebalo ni sumnjati da u Bruxellesu jednako cijene međunarodno pravo i pravo na njega.