Goran Prodan: La kost ide na ferije s kojih se neće vratiti, a jedini koji bi nas mogao naslijediti je - Zoran Milanović

Razgovarala: Marina Damjan

Goran Prodan, urednik Istrapedije, autor više skečeva, adaptirane komedije na istarskom "Rinimo ga naprid" i teksta prvog istarskog mjuzikla "Viva la Giostra", te dugogodišnji novinar i urednik u Glasu Istre “u penziji”, postao je poznat kao društveno-politički novinar koji bezdušno kritizira jer je “predobro plaćen da bi pisao hvalospjeve”.

No, istarska javnost cijeni ga po nečemu što rijetki mogu prodavati. Njegove dvosmislene, ironične i šaljive riječi, komentari, a ponajviše satirički prilog La kost koji je gotovo četiri desetljeća u Poreču stvarao s Dragom Orlićem i Vladom Bugarinom, učinile su ga jednim od poznatijih lica satire u nas.

Kako je zbog preranog odlaska Orlića , La kost spala na dva imena, najavljeno je da ovog četvrtka izlazi zadnji broj . Tom prigodom, posjetili smo Prodana u njegovu domu. Okruženi njegovom obitelji koji su, svi priznaju, neslužbeni ghost writeri u Prodanovu stvaralaštvu, raspričali smo se dovoljno za tri podcasta, a ovdje objavljujemo najvažnije, ogoljeno do kosti.

La kost je prvi put izašla na kraju 1983. u Porečkom glasniku. Pazi, većina nas smo tada bili članovi Saveza komunista, ali bilo nam je normalno da u novinama postoji i humoristično zabavna stranica jer ljudi to vole. Uostalom, po meni se novinari, ako su društveno–politički angažirani, moraju baviti satirom.

I odlučili smo da taj prilog izađe pred Novu godinu kad se svi malo više zajebavamo i opuštenija je atmosfera. Pa smo tražili ime. Glavni urednik, Ilija Cvijanović, inzistirao je da se zove Kost u grlu. Ima logike, ali banalno je. Pa smo dodali La.

To "La kost" je bio štos među nama prijateljima, jedan od nas - Ljubo kojeg zovemo Ljupče, volio je nositi majice Lacoste, pa smo mu za jedan rođendan poklonili veliku lijepu kost zamotanu u papir na kojem je pisalo "La". Dio imena “u grlu”, nestao je nakon dva broja. Onda smo počeli mijenjati, raditi La kost u travi, u zimi, u snijegu, sve dok nije ostala samo gola, čista La kost.

To je jedan list s kojim se volim hvaliti, smatram da su to bile jako dobre novine za jugoslavenske standarde i partijske uvjete. Imamo ih još u Muzeju. Evo jednog primjera. Osamdeset i neke, 500 metara od naše kuće pao je jugoslavenski MiG. Građani su pohitali na to mjesto. Ono što si ni dan danas ne mogu oprostiti: uzeo sam fotoaparat, ali u njemu nije bilo filma.

Avion je pao, a piloti su ranije iskočili, bili su ozlijeđeni, jedan više, drugi manje, ali su preživjeli. Bilo bi logično o tome odmah obavijestiti javnost. Orlić je bio dopisnik Glasa Istre. Mi u Porečkom glasniku smo bili dopisnici Radija Pule. Zvao sam Radio Pulu... ali ma kakvi, rekli su, pa nećemo objaviti da je pao avion Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva.

Govorim ja Orliću, valjda ćeš objaviti, on kaže, ne znam. Odgovor iz Glasa Istre bio je “Ne, nismo zainteresirani”.

A za par dana izlazi taj nesretni Porečki glasnik, bio je petnaestodnevnik. Na kraju, bez fotki, u uvodniku sam objavio vijest kao urednik, s ironičnim komentarom da naši mediji objave da je na Kubi pao MiG 800 km od Havane, ali ne i da je u Jugoslaviji pao 800 km od Beograda. I ništa se nije dogodilo, jedino je mariborska “Večer” prenijela vijest. Jer to je vijest. Ali znaš kako je, sramota je kad im padne avion, oni ne vole priznati.

Pa i sada je isto, ako ne i gore. Kad su kod nas one opasne meduze, ili kad je cvjetanje mora, uvijek smo pisali o tome, pa bi nam govorili, nemojte o tome pisati, znate, turisti. Ma treba pisati, to je vijest.

Ah, imali smo mi okršaja s Crkvom i crkvenjacima. Naime, nama je normalno da se satirički, parodijski dotičemo Crkve, naročito na Veliki četvrtak. Barem upotrijebiti njihovu Posljednju večeru u nekom političkom kontekstu što smo u fotomontažama napravili, pa, previše puta.

Čim smo na proljeće 1993. došli u Glas Istre, odmah smo imali broj posvećen crkvenim temama. Iz tog priloga je naš najpoznatiji vic, nije naš, ali je bio toliko dobar da smo ga objavili. Vic glasi: “Kako se zove govno od pape? Sveta stolica.” I našla se jedna skupina ljudi, 160, 170 njih, koji su potpisali peticiju da vrijeđamo moral, dostojanstvo i vjerske osjećaje.

Državni tužitelj je pokrenuo postupak pred sucem za prekršaje, i to po istom članku po kojem se dvoje seksaju na trgu što je remećenje javnog reda i mira na javnom mjestu. Mi, Orlić i ja kao autori, smo došli na sud s tezom da se i Crkvu i papu može ismijavati. Imali smo "dokazni materijal", primjere iz talijanskog satiričkog lista Cuore. Ako može Cuore, može i La kost.

Sutkinja nas je oslobodila. No, tužiteljstvo se žalilo i sljedeći put dobili smo svaki pet dana zatvora. Orlić je rekao, idemo odmah u zatvor. Ja sam bio za poštivanje pravnog postupka, pa smo se žalili. U trećoj presudi uvijek ista sutkinja nam je odredila novčanu kaznu, po 4 kune svaki - ali, pazi, maksimalna kazna je u to doba bila 5 kuna, plus po 500 kuna sudskih troškova. Mi smo platili, ali naš odvjetnik Vlado Berneš, koji nas je branio pro bono, išao je do Vrhovnog suda i presuda je ukinuta.

Taj je slučaj bio medijski eksponiran , a završili smo i u Feralu . Bilo je to dobro za popularnost La kosti (smije se). Kasnije su iz Crkve jednom objavili reagiranje da vrijeđamo biskupa. Odgovorio sam im da je i biskup javna ličnost, batica. Ako zajebavamo političke batice, onda ćemo i druge.

E, jesmo, jednu stvar smo baš fizički promijenili. Za Osmi mart dohvatili smo se, prigodno, žena iz javnog života. Pa smo im mijenjali frizure... Tadašnjoj gradonačelnici Buja Lorelli Limoncin Toth napravili smo novu, kratku bjondu frizuru, ona je tad imala malo dužu crvenkastu kosu.

Kako nam je sama kasnije ispričala, uzela je duplericu La kosti, otišla kod frizera i rekla: Ja hoću ovakvu frizuru! Dan danas nosi tu frizuru :).

Mislim, nitko zbog nas nije dao ostavku, ali smo kao satiričari ipak podigli prag tolerancije i malo demistificirali ulogu političara u društvu. Pokazali smo da su oni isto ljudi kao i mi, samo što ih mi plaćamo da nas zajebavaju. Ali plaćaju i nas da zajebavamo njih, da ne bi bilo! A mi kao satiričari smo nerijetko u situaciji da je naš javni, posebno politički život satiričniji, groteskniji od onog što možemo smisliti.

Volim štoseve, zbog dobrog štosa spreman sam gdjekad žrtvovati malo istine. A humor sam razvio u pazinskoj gimnaziji, no lako za humor, škola i društvo u Pazinu su me, nadam se, popravili kao osobu, Pazinjani i Pazinci su puno društveno angažiraniji.

Na faksu u Zagrebu sam redovito išao, ali baš redovito, u Satiričko kazalište Kerempuh i Komediju, volio sam montipajtonovce, TV komičara Davea Allena. Kad sam se počeo baviti novinarstvom, čitao sam, između ostalog, spomenuti Cuore, pa splitski Berekin. Mislim da je Slobodna Dalmacija imala prilog Pomet, a poslije je nastao slavni Feral Tribune.

Mnogi će reći da smo kopirali Feral. Mi ćemo priznati da su nam bili inspiracija. Bio sam često oduševljen kako su oni prezentirali tu satiru, te fotomontaže, igre riječi. Mi nismo bili tako dobri.

Ča mislim o Orliću, napisao sam u predgovorima Lipih mojih, zbirki njegovih kozerija iz La kosti. Bio mi je prijatelj, ali ne mentor ni uzor. Razlikovali smo se i u gledanju na humor. Ja sam "nagazni" satiričar i mislim da je u redu da je satira nekorektna, a on ima drugu taktiku, ti ga vrže pomalon, da ni ne čuješ, skoro da ti je i lipo, a zapravo te zajeba.

Inače, Orlić je bio vrlo ozbiljan profesionalac, fanatik. Više puta umirao je na bolničkom krevetu i meni, ili kćerki, diktirao kolumne. Ne samo na kraju, već i prije 10-ak godina kad je prvi put završio u bolnici. Diktirao bi telefonom ili bih mu išao u posjet. Orlić, iako se prozvao Lakodelcem, je baš radio. Možda nije u svemu bio sistematičan, ali meni je prototip renesansnog čovjeka stvaraoca. Naši turistički djelatnici obilazili su cijelu Evropu i šire, i vraćali se kao “Martin u Zagreb, Martin iz Zagreba”, a Orlić ode dva puta i vrati se s milion i šesto ideja! Pritom nije kopirao nego bi mu kliknulo.

Na primjer, ideju za Mulu de Parenzo dobio je u Münchenu gdje je na tržnici vidio skulpturu njihove glumice Ide Schumacher kao čistačice, pa je pomislio, a zašto ne bismo mi u Poreču imali skulpturu butigarice iz naše, porečke pjesme. Sramota je što je još nemamo.

Objavit ćemo još ovaj broj, pa idemo na ferije s kojih se nećemo vratiti, barem ne u ovom obliku. Od početka devedesetih izlazimo svaki tjedan, imamo pauze samo preko ljeta, pet tjedana. Malo sam zasićen. Mogli bismo nastaviti, možda i hoćemo, s križaljkom i stripom, ali drugo nije fora, toliko desetljeća smo zajedno radili s Orlićem.

Po meni, jedini čovjek koji bi u Hrvatskoj mogao naslijediti uređivanje La kosti je Zoran Milanović. Super je, baš je ono, kako treba. Osim kad ga zatupi. Kao i mi, haha.

Ma, kao što smo se mi onajput našli, naći će se netko drugi. Recimo, u Glasu Istre sad izlazi Barufica. A ima u Istri još dobrih satiričara, Todor je meni vrhunski satiričar, pa Doktor Fric i Ptica su isto odlični, a Franci Blašković je pojam za sebe. On je također utjecao na nas, Orlić i on su veliki prijatelji i istomišljenici. Meni je on idol, prva liga. Moj najveći pjesnički uspjeh je da mi je jednu pjesmicu uglazbio, a žicao sam se beskrajno, pa je rekao: Prodan je dobar drug, pa ajde.