Mob:
Početna
Ponedjeljak, 11.Prosinca 2017 (08:55:36) - Godina:15

Odaberite teme

Fast Food Poreč - 052/452-088

Arhiva kolumni

O Portalu

Parentium.com se pohranjuje u digitalnom arhivu NSK
Novogodišnja lutrija Društva invalida Poreč

Moj prijatelj ima psa!

Zanimljivosti, 07.11.2014. (08:23) Piše: Rinaldo Kvesić

Imao sam sve pod kontrolom. Sve isplanirano, brdo informacija, iskustva iz prve ruke, internet, časopisi, knjige, enciklopedije i na kraju - ni slutio nisam da mi se može nešto ovako desiti...

Izbor pasmine, jer je obiteljski zaključak bio da ćemo nabaviti čistokrvnog psa s rodovnikom, je ostao za kraj. Prije toga smo se složili da želimo ženku, jer se ženke tjeraju svakih šest do devet mjeseci, a mužjaci "se tjeraju" kada god osjete spremnu ženku u susjedstvu. I tako smo suzili izborna četiri pasmine, supruga je spominjala irskog setera, ja vestija, kćer pomerana, a sin staforda. Svatko je iznosio pro i kontra stajališta i već sam pomislio kako nam je cijela ova stvar u vezi nabavke psa donijela jednu novu dinamiku u dom. Djeca su razvijala vještine iznošenja i branjenja stavova u maniri parlamentaraca (neke civilizirane zemlje) ili barem na razini "parlaonice" koju sam svojevremeno znao pogledati. Razgovarali smo o namjeni za koju su uzgajani preci svake pasmine ponaosob i o utjecaju toga na naš život, pa o varijatetima boja, o dlaci, te eventualnom četkanju, šišanju ili trimanju - kada nam se desilo ono čemu smo se najmanje nadali!

Naime - prošle nedjelje, na Dušni dan, oko devet ujutro, iznoseći kantu sa smećem do kontejnera u šlapama i staroj trenirci, pokraj razbijene vaze za cvijeće većeg formata i stolice kojoj je nedostajala jedna noga, sjedilo je štene boje bijele kave i očima u kojima istovremeno vidite i svoj odraz i svu tugu i sreću svijeta odjednom. Zastao sam držeći kantu u rukama, na pola metra od zelenog kontejnera i gledao u te oči, gledao u to malo biće smješteno tu - na ulici, tog pustog, blagdanskog jutra. Kao da mu je cijela situacija neugodna, mališan se odlučio prići mi bliže i ponjušiti mi šlape, dok sam ja i dalje samo stajao i blenuo kao tele u šarena vrata. Nakon debele sekunde - dvije, obratio sam mu se s par riječi na što je ono počelo sumanuto mahati repom i motati mi se oko nogu kao da sam upravo ja taj čudan svat koje je očekivalo cijelo jutro. Nakon što sam se sagnuo da ga pomazim, a ono mi užurbano lizalo dlanove i propinjalo na zadnje noge da me poliže i po licu, ponovno smo se pogledali oči u oči, ponovno sam vidio svemir u tim tamnim i krupnim očima koje kao da mole: "Uzmi me doma"!

Razum i logika, obiteljske odluke, planovi i sheme koje smo mjesecima razvijali – sve je palo u vodu. Skoro trčeći po škalinima upao sam u dnevni boravak, dok su moji najbliži u pidžamama poput mamurnih mornara tek otvarali oči. Nikada neću zaboraviti te poglede, tu energiju oduševljenja koja je prostrujala zrakom i skoro jednoglasan krik iz tri grla istovremeno u trenutku kada su shvatili da u rukama držim štene koje sam našao kraj kontejnera. U tom trenutku su sve troje skočili na mene uz izljeve ljubavi, tepanje i svu sreću svijeta koncentriranu u naš dnevni boravak. Vjerujem da će mi još godinama ostati ovaj trenutak urezan u pamćenje, trenutak kada smo svi bili jako sretni, trenutak kada nismo razmišljali niti imali kontrolu nad situacijom, situacijom koju smo tako dugo planirali. Štene je bilo sretno i veselo, doduše i dosta smrdljivo i umazano pa je prvi smisleni prijedlog moje supruge bio da ga okupamo. Nakon što se vratila s nekim ph neutralnim šamponom u rukama i konstatacijom da ne zna može li se pas kupati njime, odjednom je zastala i pitala ozbiljnim glasom: "Čiji je to pas?!?".

U tom trenutku euforija djece, a i moja priznajem, je izgubila na intenzitetu. Odjednom su sve oči bile uprte u mene i od mene se očekivalo da pojasnim situaciju i objasnim od kud mi baš to, najslađe i najljepše na svijetu - po riječima moje djece, štene u nedeljno jutro kada "ni semafori ne rade" kako bi rekao moj prvi susjed, pravdajući se tako jer je došao nešto posuditi upravo neradnim danom.

Osjetio sam da svojima trebam pokazati primjerom kako se rješavaju ovakve situacije, te sam pokušao biti smiren te rezolutnim glasom rekao: "Ići ćemo kod veterinara provjeriti je li mikročipirano, i je li netko prijavio da ga je izgubio. Ukoliko se ne zna čije je i nitko ga nije tražio, ostaviti ćemo naše podatke da ga, ukoliko ga budu tražili, možemo vratiti eventualnom pravom vlasniku." Dok sam ovo izgovarao, držao sam figu u džepu, nadajući se da ga nitko neće tražiti i da će ostati s nama, no morao sam djeci dati do znanja kako ispravno postupiti u ovakvim trenucima.

Iako se njihov ushit stišao na trenutak dok sam izgovarao ove riječi, ipak je nakon nekoliko trenutaka smijeh ispunjavao naš dom nakon što je štene počelo naizmjenično lajati i gurati šapicama mobitel koji je upravo zazvonio na kauču pored njega. Složili smo se da ćemo skočiti po šampon i osnovne potrepštine za štene do najbližeg supermarketa koji radi – čisto da štene možemo nakon ručka zajednički prošetati - s osmjesima od uha do uha.

Eh, kako će mi se smijati onaj moj prijatelj koji ima psa, kada mu nakon mjeseci priprema za psa, priopćim da sam svog čovjekovog najboljeg prijatelja našao kraj kontejnera. Sigurno će zapjevati onu: "Ja sam svoju sreću našao na smeću..."

Rinaldo



Mobilna verzija članka

Oglasi

DiD Poreč - generalni zastupnik Allianz osiguranja i A-Z Fondovi
Sabina travel - Poreč
Frigoservis Šime - Poreč - Kadumi
Generali osiguranje Poreč - O.Keršovani 2
HAK Auto-klub Poreč